” Hvaljen Isus! Čestita vam Badnja večer i Adam i Eva! “
Hrvatska narodna baština je prepuna običaja vezanih uz kršćanske blagdane, a napose Božić. Hrvatska riječ Božić je umanjenica riječi Bog te je preuzeta kao naziv blagdana i označava dan kad se rodio mali Bog – Isus Krist. Zanimljivo je da mnogi naši običaji sežu daleko u prošlost te izvor imaju u našim zajedničkim europskim pretkršćanskim tradicijama. Nažalost, s vremenom su se mnogi lijepi običaji poput paljenja badnjaka i unošenja slame u kuću izgubili te ostaju živjeti samo u uspomenama starijih naraštaja i predajama naših otaca. Lijepo ih se prisjetiti, a još bi ljepše bilo obnoviti ih.
BADNJAK – DRVO ŽIVOTA
Sama riječ Badnjak dolazi od starocrkvenoslavenskog glagola „bdjeti“ ili od glagola „razbadriti se“ u značenju razbuditi se tj. biti budan. Istaknuti hrvatski znanstvenik dr. Radoslav Katičič smatra da je Badnji dan „dno godine“ nakon kojeg kreće obnova života do početka proljeća. Po njegovom zaključku, riječ badnjak dolazi od sanskrtskog (sveti indoeuropski jezik) naziva za zmiju koja leži pod korijenom u dnu stabla života. Stablo života je vrlo čest i važan simbol koji se javlja u brojnim europskim pretkršćanskim mitovima, napose germanskim, slavenskim i keltskim pa tako i u drevnim vjerovanjima Hrvata. Kod naših starohrvatskih predaka Drvo života ili Drvo svjetlosti bilo je simbol života, nečega od čega je sve počelo. Stari europski slavenski narodi su izuzetno držali do štovanja preminulih predaka te su smatrali da njihove duše prebivaju u svetim stablima. Moguće je da je s Drvom života povezan i običaj kićenja božićnog drvca. Sveta drva starih Hrvata bili su hrast i lipa. Njihova simbolika zadržala se u našem narodu i nakon pokrštavanja, a njihovi gajevi su dugo štovani kao posvećena mjesta.
Badnjakom se u hrvatskoj tradiciji naziva dan koji prethodi Božiću, ali i drvo koje se na Badnji dan palilo na kućnom ognjištu. Običaj paljenja badnjaka razlikovao se od kraja do kraja, no postojali su neki zajednički elementi. Za badnjak se biralo mlado i zdravo drvo, najčešće hrast ili cer te u primorskim krajevima maslina. Tradicija je nalagala da se drvo koje bi na Badnji dan, tj. rano ujutro prije zore, posjekli otac obitelji i njegovi sinovi ili unuci prvo prislanjalo na zid kuće uz ulazna vrata, bilo s unutarnje, bilo s vanjske strane. Prema drvu – badnjaku odnosilo se s posebnim poštovanjem i dostojanstvom, kao prema živoj osobi. Kad bi otac obitelji uvečer unosio badnjak čestitao bi ukućanima koji bi mu uzvraćali. Badnjak bi se blagoslovio svetom vodom te polako zapalio. Pritom se pazilo da što duže gori, a tinjao je sve do blagdana Sveta tri kralja. Netko od ukućana bi morao cijelu noć ostati budan uz oganj te dočekati božićno jutro.
Badnjak bi se kitio ružmarinom, maslinom, lovorom, bršljanom, zalijevao vinom, medom ili pšenicom te bi se s njime u oganj stavljalo i nešto hrane. Iz njegovog plamena palile su se svijeće, a ta je vatra ukućanima trebala donijeti mir, toplinu i dobro. Ponegdje su se umjesto jednog drva palila tri panja (često tri drvene klade). Broj tri je iznimno čest kršćanski simbol koji predstavlja Sveto Trojstvo. U nekim selima se i do danas sačuvala izreka prilikom prisezanja: “Tri prsta na ranu Isusovu!“ Ponegdje je postojao običaj da se ispod njih stavi još jedna klada, tzv. podložnjak, koji je simbolizirao Crkvu.
Cijeli proces siječe badnjaka, prenošenja u kuću, paljenja i održavanja vatre pratili su brojni rituali, molitve, pozdravi i radnje, različiti od kraja do kraja hrvatskih zemalja. Pepeo badnjaka posipao bi se po vinogradima, voćnjacima i poljima, smatralo se da ima magične moći te da će osigurati rodnu i plodnu godinu.
U Statutu Dubrovačke Republike iz 1272. godine spominje se badnjak kojega su pomorci unosili u Knežev dvor te ga polagali na vatru, čestitajući knezu pjesmom.
S vremenom, izgradnjom novih kuća i nestajanjem starih ognjišta, postalo je neprikladno paliti panjeve ili veća drva te se običaj izmijenio. Nestalo je badnjaka, no ostala je tradicija držanja vatre upaljenom u pećima ili kaminima te upaljene božićne svijeće do zore. Ponegdje se u cjepanice drva urezivao znak križa što je predstavljalo drevni badnjak. Naravno, netko od ukućana je trebao paziti na vatru te budan dočekati božićno jutro.
Budući da mnogi hrvatski običaji potječu iz pretkršćanskih vremena te starijih hrvatskih i širih europskih vjerovanja, tako je i badnjak odjek neke starije simbolike koja se skladno uklopila u kršćansku tradiciju. Stoga neka tumačenja govore kako spaljivanje badnjaka predstavlja rađanje Sunca iz vatre koje zatim pobjeđuje svog neprijatelja tj. mrak. Naravno, u našoj kršćanskoj vjeri na Božić se rađa Isus koji zatim pobjeđuje zlo i rastjeruje mrak.
Božić je za naše pretke uistinu bio blagdan koji se proslavljivao s posebnim dostojanstvom i toplinom, ukorijenjen u stoljetne tradicije i rituale na koje se pazilo s izuzetnom ozbiljnošću.
UNOŠENJE SLAME – SIMBOL ISUSOVOG ROĐENJA U ŠTALI
Na Badnju večer se u kuću, pod božićni stol, unosila slama koju bi donosio otac obitelji.
Slama bi se rasprostrla uz pjevanje božićnih pjesama, a na njoj bi se djeca igrala i spavala sve do odlaska na polnoćku.
Slama je simbolizirala Isusovo rođenje u štali. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi, koji su simbolizirali plodnost i dobar urod.
Uz slamu, posebnost hrvatskih božićnih običaja bilo je i ukrašavanje kuća zelenilom, vjenčićima, zimzelenim grančicama, žitom i plodovima.
DONOŠENJE BOŽIĆA
U našim krajevima i danas je ponegdje živ običaj unošenja Božića na Badnju večer koji zapravo možda predstavlja nastavak običaja unošenja badnjaka i slame. Svijetla u kući bi se ugasila, a najstariji i najmlađi muški član obitelji (najčešće djed i unuk) bi iz neke susjedne sobe donosili upaljenu svijeću, božićni kruh (božićnjak) te ostale simbole koji su se stavljali na stol, poput češnjaka za zdravlje, pšenice za plodnost te novčanica za bogatstvo. To se nazivalo – donijeti Božić.
Pri tom bi pjevali božićne pjesme, poput Narodi nam se kralj nebeski ili Va se vrime godišća. Kad bi ušli u blagovaonu gdje bi ih dočekali ostali ukućani, otac obitelji bi pozdravio s: “Hvaljen Isus i Marija!“, ukućani bi odgovorili s: “Uvijeke hvaljen!” te bi svi zajedno klečući na podu izmolili Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Zatim bi blagovali posno jelo, poput nezačinjenog graha i širokih rezanaca, a nakon toga bi se pješice kretalo na polnoćku.
POLAZNIK I DARIVANJE JABUKA DJEVOJKAMA
Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo sreću, a često su se unaprijed domovi dogovarali o “slučajnom” posjetitelju, da se ne bi izazvalo nesreću.
Mladići su djevojkama koje su im se sviđale često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu tj. ukrašenu jabuku.
SVETA TRI KRALJA
Sveta tri kralja ili sveti magi su u kršćanskoj tradiciji kraljevi ili mudraci, koji su se, prema evanđelju, došli pokloniti Isusu Kristu nakon rođenja, a imena su im Baltazar, Melkior i Gašpar. U sjeverozapadnim, sjevernim i središnjim dijelovima Hrvatske uobičajeni su bili ophodi zvjezdara na blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljenje. To je grupa od tri dječaka, koji drže betlehemsku (trikraljsku) zvijezdu, a zovu se i betlemehari ili svjećari. Obilazili su kuće, nekad i uz pratnju dječaka koji su svirali te pjevali: “O Sveta tri kralja o blažen vaš dan, kad Sveti Kralj Mladi bil s neba poslan“. Pri tome su dobivali poklone od mještana svojeg i drugih sela.
Stari je običaj da se na blagdan Sveta tri kralja u crkvama blagoslivlja voda te da vjernici odlaze na mise po nju. Zatim bi po povratku svojim domovima svetom ili blagoslovljenom vodom blagoslivljali svoje kuće, gospodarske zgrade, polja i šume, staje, blago i cjelokupnu imovinu.
Također se na Sveta tri kralja tradicionalno kuhala domaća kobasica (mesnata kobasa) i kiselo zelje. S vodom u kojoj se kobasica i zelje kuhala ukućani su se križali, mazali ruke i noge te njome škropili mjesta na kojima su obitavale zmije ili su ih tamo primijetili. Smatralo se da će ih ta voda zaštititi od ujeda zmije.
IZNIMNO BOGATA TRADICIJA BOŽIĆNIH PJESAMA
Va se vrime godišća (U to vrijeme godišta) je najstarija poznata hrvatska božićna pjesma koja potječe još iz 11. stoljeća. Pjeva se čak i 30 kitica ove pjesme. U izvornom obliku opjevava cijeli božićni događaj i u njoj se nalaze svi sudionici Kristova rođenja (pastiri, anđeli i ostali). Bila je i ostala popularna diljem svih hrvatskih zemalja, a u popularnosti ju slijedi pjesma Narodi nam se kralj nebeski.
Kršćani su od davnina dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine, a to je vrijedilo u gotovo čitavoj kršćanskoj Europi. Osim činjenice da se Nova godina često naziva Mladi Božić ili Mali Božić, o tome govore i stihovi pjesme Narodi nam se kralj nebeski:
Narodi nam se kralj nebeski
Od Marije, čiste Djevice
Na tom mladom ljetu veselimo se
Mladoga Kralja mi molimo
Hrvati mogu biti ponosni što imaju jedan od najbogatijih repertoara izvornih narodnih božićnih pjesama ne samo u našoj kršćanskoj Europi već i na cijelome svijetu.
HRVATSKI NARODNI OBIČAJI
https://www.karlovacki.info/prica-o-bozicnom-drvcu/
https://www.karlovacki.info/sve-tajne-djeda-bozicnjaka/
https://www.karlovacki.info/vincekovo-i-hod-kroz-vinogradarsku-godinu/
https://www.karlovacki.info/zasto-i-kako-slavimo-valentinovo/
https://www.karlovacki.info/nasi-uskrsnji-obicaji-od-vazmenki-i-pisanica-do-kotackanja/