” Ako na svetog Vinka sunce peče, obilno vino u lajte teče! “
Prema kršćanskoj tradiciji sveti Vinko je bio đakon i mučenik iz Zaragoze s područja današnje Španjolske čiji spomendan (Vincekovo ili Vinkovo) pada na 22. siječnja. Ubijen je 304. godine, a narodna predaja kaže da mu je tijelo bačeno lešinarima no obranili su ga gavrani. Zatim su mu mučitelji bacili tijelo u more no ono je isplivalo na obalu te ga je sahranila jedna pobožna udovica. Predaja kaže da su gavrani i dalje nastavili čuvati svetište gdje je pokopan. Sveti Vinko iz Zaragoze se slavi kao zaštitnik vinogradara, staklara, mornara, Valencije, Zaragoze, Lisabona, a posvećene su mu mnoge crkve diljem katoličke Europe, posebice u Španjolskoj, Portugalu i Francuskoj.
Uz svetog Vinka i njegov spomendan vezane su brojne narodne predaje i običaji. Budući da se smatra zaštitnikom vina i vinogradara, a toj vezi pridonosi i sličnost njegovog imena s imenicom vino, dovodi se u vezu s Dionizom, starogrčkim bogom vina i veselja čija je svetkovina približno padala u isto vrijeme u godini. Sveti Vinko i njegov starogrčki pandan Dioniz predstavljaju početak buđenja prirode, nagovještaj proljeća te se vezuju uz početak nove vegetacijske godine. Ime Vinko dolazi iz latinskog jezika i znači pobjedonosan pa tako i samo njegovo ime podsjeća na pobjedu nad zimom i dolazak skorog toplijeg vremena.
Kod Hrvata kao naroda s dugom vinogradarskom tradicijom postoji niz običaja vezanih uz Vincekovo, od kojih je najvažniji blagoslov vinograda. Na taj dan se nije radilo već su se poslijepodne vinogradari međusobno posjećivali i slavili u vinskim podrumima (ili po domaći pimnicama).
Prije toga su se vinogradi (tršća) po raznim starim ritualima blagoslivljali posvećenom vodom i posvećenim vinom te su se na trsje vješale kobasice, kulen i špek kao znak želje za dobrim urodom. Obrezao bi se prvi trs, a zatim bi se uz vinograd zapalila vatra uz koju bi se u dobrom raspoloženju okupilo isključivo muško društvo, žene u vinogradu bi naime prizvale tuču. Uživalo se u domaćim delicijama, kulenu, kobasicama, gulašu, šaranu, domaćem kruhu, slasticama i siru, a sve naravno uz pratnju guca (stari karlovački narodni svirači), tamburaša, gajdaša, pjesmu, ples i veselje.
Neki od običaja uključivali su i stavljanje triju odrezanih grančica vinove loze u vodu iz čijih bi pupoljaka zatim određivali kakav će biti urod grožđa. Također su se i kuleni vješali na konac uz želju da grozdovi budu veliki poput kulena.
Posebno je veselo bilo kod onih koji su nosili ime Vinko pa su na taj dan slavili i svoj imendan. Slavljenje imendana je kod Hrvata bilo čak i važnije od slavljenja rođendana. Ime svetog Vinka je uvijek uživalo veliku popularnost u hrvatskom narodu, a javlja se i u obliku Vincencij te je i danas dosta često. Ženska inačica imena Vinko je Vinka.
Vincekovo je jedan od pet zapovijedanih vinogradarskih blagdana od kojih svaki ima svoje posebno značenje i običaje.
Za Jurjevu 23. travnja (blagdan svetog Jurja) sade se novi nasadi loze, a u starim vinogradima šilji se kolje, okapa i završava rezadba. Vrijeme je to kada su radovi u vinogradu već u punom zamahu.
Za Jivanju (Januševu ili Ivanje, blagdan svetog Ivana Krstitelja) 24. lipnja tršće se okapa po drugi puta, veže i plijevi.
Za Miholju (blagdan svetog Mihovila ili Mihalja) 29. rujna vinogradi se obilaze, a ako je godina bila dobra i grožđe je zrelo ide se u berbu (ili trgadbu kako se u našim krajevima govorilo). Obično se ipak pričeka još tjedan dana pa se onda bere.
Martinje 11. studenog predstavlja kraj poljodjelske i vinogradarske godine te blagdan općeg veselja za sve gazde, vinogradare i težake. Običaj je bio na taj dan krstiti mošt, tj. vjeruje se da se na Martinje mošt pretvara u vino. Također se na taj dan zahvaljuje Bogu i svetom Martinu na urodu te ih se moli za plodnu i obilnu sljedeću godinu. Iz blagdana zahvalnosti za plodove trsa, danas se Martinje pretvorilo u općenarodnu zabavu. Slavi se po vinskim podrumima te klijetima (ili po karlovački hisevima), ali i po restoranima i ugostiteljskim objektima, uz iće, piće i tamburaše. Tradicionalno jelo na Martinje je guska s mlincima.
Još jedan običaj je bio blagoslivljati vino za svetog Ivana Apostola, dva dana po Božiću. Tada bi se vino nosilo na posvetu u crkvu, dio bi svaki ukućanin po povratku kući morao popiti za dobro zdravlje, dio se dolijevao u bačve s ostalim vinom kako se ne bi pokvarilo, a dio se čuvao kako bi ga se konzumiralo kao svojevrstan lijek u slučaju bolesti.
I onda bi s Vincekovim 22. siječnja, obilaskom i blagoslovom vinograda započinjala opet nova vinogradarska godina. I tako svake godine, stoljeće po stoljeće, sve do današnjih dana. S Vincekovim započinje, s Martinjem završava.
Svi ti blagdani, kao i mnogi drugi, prate godišnja doba i vrijeme te su imali izuzetnu funkciju u određivanju kada će se i što raditi na zemlji. Kao takvi, oni i običaji vezani uz njih predstavljaju ostatke nekadašnjih pretkršćanskih vjerovanja i rituala skladno uklopljenih u kršćansku tradiciju.