Sjede prije milijun i petsto tisuća godina gospođa i gospodin Erectus (naziv čisto znanstvene prirode) i gazda pećine mlati kamenom o kamen. „Ajde Štef, kog vraga tučeš po tom kamenju, još ćeš si prste polomit“, žena ne bi bila žena kada ne bi kritizirala. No Štef nije baš bio takav bedak kakvim ga je Milka Erectusova smatrala. Vidio je on kako se tu čudne stvari događaju kada kamen udari o kamen. Počnu i neke iskre frcati, a s tim iskrama imao je on pakleni plan – okrenuti prvo janje na ražnju. Štef Erectus tako je otkrio vatru i zadovoljno nagnuo čašicu pretpovijesne rakije. Otkrio ju je jer je bio znatiželjan i time je zauvijek odredio budućnost čovječanstva. Otkriće vatre bio je događaj koji se je kad-tad morao dogoditi, no netko je svejedno morao biti prvi.
Stotinama tisuća godina kasnije Štefov i Milkin prapraprapraunuk iz pobočne loze Sapiensa zakotrljat će balvan i pokrenuti još jednu revoluciju u ljudskoj povijesti (sva sreća pa ju ne nazivamo Prva balvanska). Njegova znatiželja otkrit će mu mogućnosti koje pruža okrugli komad drveta, mogućnosti prijevoza, uštede energije i vremena.
Sve što je čovjek ikada izumio, izumio je zahvaljujući prvenstveno svojoj urođenoj sklonosti ka istraživanju i otkrivanju. Nemirni je europski čovjek to usavršio do maksimuma. Naraštaji pustolova, istraživača i mornara probijali su nove puteve i otkrivali nove zemlje, brazdili svjetskim oceanima i krotili prašumske nemani. I mi se Hrvati tu imamo s čime ponositi, prisjetimo se samo velikog Marka Pola i naših Karlovčana Mirka i Stjepana Seljana.
Stotine i tisuće znanstvenika, filozofa i umnika vođenih svojom znatiželjom otkrivali su vječne zakone prirode i provodili ih u djelo u ime blagostanja cijeloga čovječanstva. Koliko god to heretički zvučalo, duševni je nemir bio i ostao prvi pokretač ljudskoga roda.
I ne samo što je znatiželja pokretala čovječanstvo, znatiželja ga je i oslobađala. Ako roba ne zanima život drugačiji od njegovoga, ako ga ne zanima što je s druge strane rešetaka, on se nikada ne će osloboditi.
Kada pogledamo današnju Lijepu Našu, ili barem dobar dio lijeponaškog naroda, imamo dojam kao da živimo u savršenom miru. Malo čitamo, još manje vježbamo, putujemo skoro pa nikada, ništa nas ne zanima, postignuli smo savršenu nirvanu. O politici ne želimo, ekonomija nam je preapstraktna, povijest bratoubilački krvava, knjige presitno pisane. Možda je ta šutnja nekome i ugodna, no je li to ljudski, je li to u skladu s onime što čovjek uistinu jest?
Povijest tvrdi da nije. Nije ljudski biti bezlična masa koju ništa ne zanima, nije ljudski vegetirati i čekati da život što prije prođe, nije ljudski ne željeti znati i ne željeti vidjeti, nije ljudski ne stvarati. Dijete koje znatiželjno promatra bicikl, sanjareći o otkrivanju tajne mehanizma koji taj bicikl pokreće, je dijete koje živi u skladu s ljudskom prirodom. Takvo nekakvo dijete je i Nikola Tesla bio.
Čovjek koji otiđe u planine, zagleda se u nepreglednu šumu i onda se zapita: “Pa koja je ovo vrsta drveća, koje životinje ovdje žive, zašto je ova planina baš ovakvog oblika, zašto je ovdje zrak drugačiji nego u podnožju?“, takav čovjek slijedi stope svojih velikih ljudskih predaka. Studentica koja luta knjižnicom željeći proniknuti u misteriozne tajne knjiga poslaganih na prašnjavim policama prava je potomkinja velikog Herodota. I nema tu veze je li netko doktor, profesor, docent ili pomoćni podopolagač. Kao što i inteligencija često puta ne ide ruku pod ruku s obrazovanjem, tako to nije uvijek sigurno ni za urođenu znatiželju.
Znatiželja, da, znatiželja, želja za znanjem, želja za otkrivanjem, istraživanjem i stvaranjem ono je što nas čini ljudima. Ako ju izgubimo, a u ovom trenutku opće apatije bojim se da smo na dobrome putu ka tome lošem cilju, pretvorit ćemo se u robove ili robote bez duše. Svejedno je, jedno slovo ne čini razliku. Rob je rob, a rob vrijedan prijezira je onaj koji sam sebe robom učini.
https://www.karlovacki.info/putovima-brace-seljan-u-spomen-na-najpoznatije-karlovacke-putnike/