KAKO NAS IZRAZ „NEKADA JE BILO BOLJE“ UNIŠTAVA IZ DANA U DAN

Hrvati uistinu vole obilato razgovarati te se pri tome upuštati u rasprave bez ikakvih stvarnih argumenata, vodeći se samo svojim subjektivnim doživljajem stvarnosti. Nije bez razloga onaj vic kako je Hrvatska zemlja s četiri milijuna nogometnih izbornika te isto toliko predsjednika, premijera i ministara financija. Ako tome pridodamo patološku hrvatsku sklonost kukanju i samosažalijevanju, nije čudno što mnoge od tih rasprava završe sa sada već mitološkim i, kako bi mladi rekli, isfuranim i prefuranim izrazom: “Prije je sve bilo bolje!“

Ovaj tekst pišemo iz perspektive hrvatske mladeži – mladosti kojoj će ova zemlja ostati u amanet i koja bi, barem teoretski, u ovoj zemlji, svojoj domovini, trebala graditi vlastitu budućnost. Tu nestrpljivu mladost ne zanimaju takve neplodne i toksične rasprave, ne zanima ju je li stvarno nekada bilo bolje ili lošije. Ono što ta mladost zna jest činjenica da je u ranom 20.-om stoljeću Hrvatska bila zemlja pretežito seljačkog, neobrazovanog i polupismenog stanovništva, da su u toj zemlji alkoholizam i obiteljsko nasilje u mnogim dijelovima bili nešto sasvim normalno i prihvatljivo. Ta mladost zna da se tada umiralo od bolesti koje se danas liječe s nekoliko tableta, razinu higijene ne želimo niti spominjati, a kamoli smrtnost male djece. Ta mladost zna da je socijalizam, za kojim mnogi žale, propali društveno-politički i gospodarski sustav koji je za sobom ostavio milijune mrtvih, uništene karaktere naroda, korupciju i nepotizam koje će još dugo vremena biti teško iskorijeniti. Jedno bonus pitanje: „Je li itko ikada iz Zapadnog Berlina bježao u Istočni Berlin, iz Sjedinjenih Američkih Država na Kubu, iz Njemačke u Jugoslaviju? Emigrira li danas itko u Venezuelu?“

Još samo prije pedesetak godina zaprežna kola s volovima i konjima bila su normalna pojava u mnogim našim krajevima dok su neki drugi narodi hodali po Mjesecu. U redu, mnogima je bilo bolje, neki žale za političkim privilegijama propalih totalitarnih režima, ali ono za čime najviše žalitelja za prošlim vremenima žali, ali toga nisu svjesni, je subjektivni te idealizirani doživljaj vlastite mladosti.

Svakome je sjećanje na dane kada su bili mladi, poletni, zgodni, poželjni suprotnom spolu, prepuni svojih vizija budućnosti, itekako drago – i tu nema ništa loše. No to ne znači da je taj subjektivni doživljaj uistinu realan te da ima ikakvu važnost za Hrvatsku danas.

A da je i bilo bolje (a nije!), što mi danas imamo od toga? Ništa! Takvo razmišljanje, i takve birtijaške rasprave nas samo koče, samo nas zarobljavaju u tamnicama s duhovima i nemanima prošlosti, gušeći našu kreativnu energiju i elan za nova dostignuća. Bilo je kako je bilo, i amen, gotovo, fajrunt, konec – pred nama je budućnost, a ne prošlost. Iz prošlosti treba znati učiti, treba znati preoblikovati i današnjem vremenu prilagoditi ono što je možda i vrijedilo, ali ne zidaj kotac ko i tvoj otac! Treba poštivati mrtve, ali brinuti se za žive.

Hrvatsku mladost ne zanima je li nekada bilo bolje. Hrvatsku mladost zanima kako je danas, i još važnije, kako će biti sutra. Hrvatsku mladost ne zanimaju omladinske radne akcije, proslave rođendana napuhanih tipova koji su si uzeli za pravo biti doživotni predsjednici jedne zemlje, prve pionirske zakletve i priče o kopanju vinograda. Hrvatsku mladost zanimaju radna mjesta, gospodarstvo i društvene teme, nove tehnologije, zdrav život i fitness, promjene na svjetskoj političkoj sceni, prilike za zaradu, izgradnja karijere, stvaranje obitelji, poduzetnički poduhvati, putovanja te život dostojan trenutka i vremena u kojem živimo. Tradicija joj ne služi za puko repliciranje starih obrazaca ponašanja već kao izvor te riznica nekih vječnih koncepata ljudske prirode. To ne znači da novi naraštaji ne poštuju svoju nacionalnu povijest – dapače, itekako je poštuju, ali nisu njeni zarobljenici. Hrvatsku mladost zanima sadašnjost u kojoj živi sada – u ovom trenutku, a još više budućnost u kojoj će živjeti zajedno sa svojim budućim potomcima.

Neka se svatko sjeća svojih mladih dana u najljepšem svjetlu, ali molimo Vas, ne zamarajte nas svojim pričama od kojih mi nemamo apsolutno nikakve koristi. Za nas su te priče samo gubitak vremena. Hrvatska svakog dana, zbog samih bioloških datosti, sve više pripada hrvatskoj mladosti – i ta hrvatska mladost u njoj mora imati presudnu riječ. Promjene na svjetskoj (geo)političkoj i gospodarskoj sceni govore nam jednu činjenicu – stari svijet se ruši, a na izgled novog koji nastaje priče osoba zarobljenih u sjećanjima na „bolje dane“ ne će imati ama baš nikakav utjecaj.