Prije nekoliko godina zahvaljujući entuzijazmu profesora Ivana Rašića, Tehnička škola dobila je svoj električni automobil. S Rašićem smo razgovarali o tom projektu, ali i brojnim drugim stvarima vezanim uz strukovno obrazovanje.
Ka-info: Prije nekoliko godina odlučili ste napraviti električni automobil. Uz pomoć i podršku učenika, nastavnika i naravno ravnatelja Tehničke škole. Nije to neka novost u svijetu, ali je važno, kako za školu, tako i za grad Karlovac. Kako ste se uopće odlučili na taj potez i koliko Vam je vremena trebalo da ideju realizirate?
Rašić: U Sisku postoji natjecanje u izradi solarnih vozila za učenike. Bivši ravnatelj Mile Lulić poslao je mene i sadašnjeg ravnatelja Ivana Jankovića da vidimo na koji način bi se i mi pokušali uključiti u ta natjecanja. Mi smo škola koja uvijek radi nešto novo, razmjenjujemo iskustva s drugima, surađujemo s ostalim školama i profesorima…Stvaramo i s mladima nekakve veze, ne samo u Karlovačkoj županiji nego i šire. I tako smo otišli u Sisak da to pogledamo. Međutim, mene se to nije osobito dojmilo. Vidio sam da bismo išli na malo kvalitetnije stvari – da izradimo vozilo koje će imati solarno i električno punjenje, a koje će moći biti i za promociju same škole te da zadovoljava tehničke uvjete kao i sva druga električna vozila.
Predložili smo tadašnjem ravnatelju da idemo na kupnju jednog starijeg, manjeg vozila kojega ćemo preurediti s klasičnog benzinskog na solarno, električno vozilo. U Zagrebu smo kupili jedan stari Fiat Uno koji je bio u derutnom stanju. Kad sam ga dovezao, pojedine kolege su se šalile na moj račun, ali to sam otrpio. Prvi korak koji smo napravili, kolega Vukelić se tu uključio, sa đacima je rastavio vozio, obnovljena je limarija u potpunosti, zaštićena, izmijenjeni neispravni dijelovi.
Što se tiče strojnog dijela, mijenjača i ostalog, to je bio moj zadatak jer sam strojar po struci, automehaničar iz srednje škole. Izbacili smo motor, mijenjač i sve ostale sklopove van. Nabavio sam mjenjač od Una diesela, zbog okretnog momenta, zatim smo uz pomoć strojne obrade na Gazi napravili odgovarajuće nosače, veznu ploču između mjenjača i elektro motora, uglavnom smo uz pomoć naših radionica uspjeli riješiti i taj strojarski dio. Za električni dio bio je zadužen Ivan Juran, koji je sklapao elektro instalcije i prilagodio ih potrebama. Za nabavu dijelova koristili smo sadašnjeg ravnatelja (Ivana Jankovića, op.a.) koji je bio uključen u projekt pa smo tražili po cijeloj Hrvatskoj jer u Karlovcu ništa nismo mogli dobiti od elektro motora, sklopova…Nije bilo interesa jer su svi gledali kao da ćemo mi imati bogatstvo. Cilj je prije svega bio edukacijski. Sva praktična mjerenja iz elektrotehnike ili elektronike mogu se obaviti na vrlo jednostavan način na konkretnim zadacima. Tu treba i volje od samih profesora, što u školi mladi kolege baš i ne prihvaćaju (smijeh). Tu smo malo zakazali, mada ima i kolega koji su radili nešto.
Ka-info: Koje su karakteristike vozila? Koju brzinu može razviti? Potrošnja?
Rašić: Elektro motor je od viljuškara Končar, koji služi za hidrauliku mjenjača, snaga mu je 5 kW. Istosmjerna je struja što je bilo sigurnije zbog djece, jer je ta struja manje opasna od izmjenične. Prijenosni omjer od dizelskog mjenjača i broj okretaja elektromotora koji ima 2200 okretaja. To vozilo može postići maksimalnu brzinu do 130 km/h, međutim zbog sigurnosti elektromotora ograničili smo ga na brzinu od 90 km/h. Testirali smo ga u stvarnosti tako da smo išli dva puta u Sisak na izložbu s njim s jednim punjenjem. Sad vjerojatno to ne bi mogli jer su nam baterije stare 4-5 godina i one imaju svoj vijek trajanja, nešto su slabije pa bi ih morali češće puniti. Potrošnja do Zagreba i nazad nekih 5 kuna ako pretvorimo cijenu koštanja goriva, u ovom slučaju električne energije.
Ka-info: Bili ste na nekoliko izložbi? Jel izazvao interes Vaš Uno?
Rašić: Dosta je bilo interesa i građanstva i samih učenika jer se radi o tehnici. Najviše su me pitali: A koliko to dođe? To vozilo, s obzirom da je to pojedinačna proizvodnja, preinaka, da mi koji smo na njemu radili nismo plaćeni ni kune za taj rad, a da je sve uračunato, vozilo bi prešlo 100 tisuća kuna. Ono je nas došlo oko 60 tisuća sa svim dijelovima. Najskuplji element su litijeve baterije koje imaju svoj vijek trajanja. Današnji proizvođači baterija pa i naš Rimac koji se time bavi, rade ih u manjim gabaritima, ali su cjenovno negdje oko 200 dolara po komadu tako da ih i je i danas skupo nabavljati.
Mi smo to edukacijsko vozilo napravili jedini u Hrvatskoj, a nosi ime našega grada e-Karlo, to smo poklonili i gradu i Županiji, ali nismo dobili potporu od Države. Ne znam koliki milijuni se odvajaju za električna vozila koja proizvodi Renault, Fiat, WV i ostali veliki proizvođači. Taj novac ide u potporu drugih, tuđih industrija, slično kao i s vjetroelektranama, Nije mi jasno zašto financirati tuđe, zašto ne ulagati u naše. Očekivao sam s obzirom da bi do 2026. trebalo biti 60 posto električnih vozila na cestama da će biti pokrenut postupak obrazovanja ljudi koji će ta vozila održavati. Da bi se dobilo kvalitetne radnike, jer to nije obično zanimanje, automehaničarska zanimanja su inače složena, bez obzira kakvi nam đaci dolaze. Tehnologija u auto industriji je svemirska, brzinom svjetlosti napreduje. U jednoj godini se masu stvari promijeni da je teško pratiti to i onome koji se time bavi. Za dobivanje jedne generacije potrebno je najmanje pet godina da bi mogli imati donekle osposobljene ljude za održavanje električnih vozila. Ova nova vozila koja rade na izmjeničnoj struji traže velike mjere sigurnosti, pribranost, maksimalno dvoje učenika može biti uz majstora…treba puno uložiti da se dođe do tog kadra kojeg mi nemamo.
Ka-info: Dakle smatrate da je u Tehničkoj školi što prije potrebno uvesti novo zanimanje?
Rašić: Na nivou države. Imali smo mi i program automehatronike, to je izvorni hrvatski program koji je ugašen za vrijeme bivše, odnosno i sadašnje Vlade. Stavljen je na čekanje. Pokušaj je uvođenja dvojnog sustava koji kod nas nije zaživio ni 96. godine. Primjerice ja sam multiplikator, završio sam školovanje u Njemačkoj da bi ovdje u Karlovčkoj županiji pomagao obrtnicima oko osposobljavanja učenika. Međutim to je propalo.
Zatim je na nivou Hrvatske napravljen JMO program. Nije bilo loše, to je nešto između dvojnoga, ali opet nečiji interesi da imaju besplatnu radnu snagu, doveli su do toga da i on zamre. Vraćamo se na dvojni sustav, a za njega treba postojati i mentalitet ljudi, treba poštivati zakone, izbjegavati roditeljske i prijateljske veze. Nama se događa da učenici kod obrtnika sve tri godine imaju ocjenu 5, a kad ga treba zaposliti, taj isti obrtnik traži mene da mu preporučim radnika. Ja kažem: Evo, pa imaš đaka, odličan ti je bio sve tri godine. On kaže: Ne, on nije u stanju niti čistiti ta vozila. Takvih situacija ima puno.
Ka-info: Zašto je ukinut program automehatronike?
Rašić: Što se tiče automehatronike, to je trebalo biti prijelazno rješenje između osnovnog i srednjeg obrazovanja gdje su ojačani strukovni predmeti u prvoj godini, trebali smo podići praksu na 500-600 sati po godini. Međutim tu su nas osporavali Ministarstvo i Agencija zbog lobija koji su jači od strukovnih škola. Tako da smo imali zanimanje sa smanjenim brojem sati prakse što nije dobro. Kod popravka programa trebali smo ga dolaskom prošle Vlade ojačati praksom, međutim nismo jer je ukinuto samo zanimanje. Zadnja generacija koja izlazi bit će učenici koji sada najesen kreću u 4. razred. Gubimo i to zanimanje.
U čemu je prednost bila? Dizanje teorijskog dijela – matematike, fizike, tehničkog odgoja i ostalih strukovnih predmeta u 1. razredu srednje škole, četiri godine školovanja. Naši učenici su većinom policajci i vojnici jer nisu morali završavati četvrti stupanj, odnosno plaćati raznim otvorenim učilištima što je po mojoj procjeni pranje novca.
Da je ostalo ovo zanimanje učenik bi mogao napredovati i po vertikali i po horizontali. Ako se odlučio da ostane u struci, onda bi mogao ojačati područja kojima se želi baviti, a ako želi ići na fakultet, onda bi mogao dobiti višu naobrazbu i vratiti se u proizvodnju, a ne završiti na birou za zapošljavanje ili raditi neke druge poslove za koje nije uloženo prvih 12 godina. Znanstveno – nastavni fakulteti kod nas su preuzeli i Veleučiliša, bave se istim stvarima, nama to nije potrebno. Oni ljudi koji se žele baviti znanstvenim radom je dovoljna jedna grupacija fakulteta u Zagrebu.
Za dizanje proizvodnje i razvitak privrede bitni su nam tehnološki fakulteti, vezani za zanimanja koja će biti i ostati vezani uz proizvodnju. Veliki je problem što se u Hrvatskoj malo ulaže u strukovne škole odnosno napredak strukovnjaka. S obzirom na razvoj tehnologihje, svaki nastavnik strukovnih škola morao bi bar mjesec dana godišnje provesti upoznavajući nove tehnologije, opremu…kako bi mogao to prenesti đacima. Priča se, ne poduzima se, rade se krivi potezi. Matura se svodi na to da moraju biti zastupljeni jezici, za strukovnjake nema izbornog predmeta koji bi pokazao znanje i sposobnost prema tehničkim fakultetima.
Ka-info: Dokaz tome da su strukovna zanimanja marginalizirana je i činjenica da se sve manje djece upisuje u neka zanimanja. Evo, i kod vas u školi je bilo problema s upisivanjem primjerice limara i čini mi se krovopokrivača. Hoće li situacija u budućnosti biti još gora s obzirom da će nam sada u srednje škole kretati još manje djece jer dolazimo do onih godina kada je broj rođenih bio još manji i kada ih je manje i u osnovnim školama? Kako se nositi s time?
Rašić: Nažalost to je krenulo stvaranjem Hrvatske jer je došlo do omalovažavanja proizvodnih zanimanja. Kod nas se pričalo: A kaj ćeš u ŠMRC? Ta proizvodna zanimanja izgubila su na popularnosti upravo 90-ih godina. Svi su htjeli neke društvene znanosti, da ne rade ništa i da dobro žive. To nam se obilo o glavu. Mi smo najveća škola u Karlovcu i upisujemo najveći broj đaka. Imamo tri područja rada: strojarstvo, elektrotehnika i promet. Imamo i treći i četvrti stupanj – tehničare i klasična zanatska zanimanja.
Problem je deficitarnih zanimanja, osobito onih gdje su lošiji uvjeti rada, kao što su građevinski limari, krovopokrivači, čak i autolimari. Tamo kad se radi nije baš zgodno, ljudi se namuče, prljavi su…Nažalost djeca se usmjeravaju da svi moraju izgladati kao manekeni, a netko mora raditi i proizvoditi.
Kod nas je valjda sramota vidjeti čovjeka u radnom odijelu. To je nažalost uzelo maha i trebat će vremena da ljudi shvate da bez rada nema ništa. Evo i situacija s koronom, cijene prehrambenih artikala su narasle, a zemlja je prazna. I oni koji bi mogli imati vrt neće raditi. Valjda je to sramota, a svi vole domaće. Tako je i sa školom. Imamo ta deficitarna zanimanja kao što su alatničar, bravar, varioc…Teško se upisuju. Uvjeti rada su dosta teški, zdravstveno je dosta opasno. Plaće nisu kao što su u Italiji, Njemačkoj…Moramo imati nekoga i tu.
Pravi poslodavci bi tim ljudima trebali dati plaće da budu nagrađeni. Kod profesionalnog varioca životni je vijek puno kraći nego što je kod nekih drugih zanimanja zbog velikih zračenja, dimova i ostalog, bez obzira na zaštitu. Ima zanimanja koja su nešto teža, prljavija, ali ne treba bježati od njih. Pošten rad treba biti broj 1. Bježanje u druge zemlje, kao što je Irska, Njemačka i slično…jesu, oni su uređeniji sustavi. Mi smo mlada država, tridesetak godina, omjer plaće i potrošnje je drugačiji. Kad bi se tamo ponašali kao i ovdje, uz kave, ručkove i slično, možda bi i lošije živjeli nego ovdje. Tako da se ne zavaravamo. Hrpa novca kod primanja je veća jer je standard veći, ali je veća i potrošnja. Naročito stanovanje. Bio sam u Bristolu i Londonu zbog mehatronike, molio sam Boga da što prije dođem nazad u Hrvatskoj. Nakon 20 dana skoro sam ljubio zemlju. Nema tih novaca da bih otišao u Englesku.
Ka-info: Ima li vaših učenika koji su otišli van pa se vratili?
Rašić: Imam susjeda, bivšeg učenika. Bio je u Njemačkoj. Radio je nekad u Loli Ribaru, ostao je bez posla i završio u Njemačkoj. Radio je na čišćenju vlakova, jedva je izdržao dva mjeseca. Kaže: Dabog da svi njegovi dušmani išli tamo, a on da više ni mrtav tamo ne ide. Znam više ljudi koji su se vratili iz Irske i slično. Društvenjaci koji odu gore radit će sporedne poslove.
Ka-info: Hajde da se mi vratimo na našu temu. Inovativnost u Tehničkoj školi nije stran pojam, ali koliko se tu djecu uči poduzetništvu? Treba li na tome poraditi?
Rašić: Problem je kućnog odgoja. Odgoj kreće od kuće. Mi smo, skupa s Crkvom stalno na udaru i po nama se pljuje za sve negativnosti koje se javljaju oko odgoja djece. Što se tiče rada, ja od djece tražim da nauče. Kad zna, onda može i kao samostalna osoba otvoriti, a kada ne poznaje posao poslovnost, ako ne izgrađuje poštenje, nije dobar komunikator s mušterijama… Sve se to postiže u obrtničkim radionicama kroz disciplinu. Kod mene znaju jako dobro kako se treba ponašati.
Ja sam radio i u proizvodnji, studirao sam dok sam radio, završio sam zanat. Čovjek mora znati što hoće. Mora znati da mu ništa ne može pasti bez muke. Jedan dio života morate se dobro oznojiti da bi drugi mogli uživati ili lakše živjeti. Tu je problem koji bi i roditelji trebali rješavati. Sad primjerice kako je bila ta korona naši su đaci oštećeni od 160 do 170 sati, zavisi kako koji razred. I odmah, kako je ministrica izjavila da će im to sve biti priznato, da neće morati ići, odmah su išli upiti na ravnatelja hoće li djeca to morati nadoknaditi i zašto bi ako je ministrica rekla da ne moraju. Ja bih volio takve roditelje vidjeti i porazgovarati. Na koji način će njegovo dijete biti zanatlija on line putem, ako kod mene neće rastaviti mjenjač, motor i ostale sklopove. Ako ga ja ne naučim pedantnosti u uzimanju alata, spremanju, održavanju radnog mjesta, odnosu prema strankama…učenik mora praktično provesti odgovarajući dio vremena.
Kod davanja liječničkih svjedodžbi za pojedina zanimanja, deficitarna, trogodišnja, ide se da se ne vodi računa o stvarnoj sposobnosti djece. Primjerice automehaničar koje je složeno zanimanje, mora biti znanje, snalažljivost, sposobnost djeteta. U jednoj godini se promijeni masu sklopova, ako ne možete sami zaključiti, vi ste izgorili. Ako djeca dobro znaju i kod obrtnika će biti dobro plaćeni.
Znam jedan slučaj, da ne reklamiram firmu, poznati karlovački obrtnik, ima zaposleno 60-ak ljudi. Njegov majstor koji nije baš gornja granica ima oko deset tisuća kuna. To nije mali novac. Ja kao nastavnik sa 40 godina staža imam oko 6-7 tisuća i to sam savjetnik, znači sa dva stupnja maksimalnog napredovanja u prosvjeti koliko mogu ići. Nije sve ni u novcu. Ne može se nešto na lakši način. Znanje se ne može laganim putem kupiti. Svako zanimanje, što god čovjek završi, on mora biti poštivan. Ne, ako je netko završio neku višu, ima više škole, fakultet… da je kvalitetniji. Svatko je isto kvalitetan jer nama treba od običnih čistača, zavarivača, autolimara, automehaničara, tokara, stolara…svatko mora biti cijenjen. Dok mi kao društvo to ne budemo cijenili, nećemo imati sreće. Nema laganog u životu.
