Karlovačka utvrda i tajanstveni zamkovi razasuti po obalama naših rijeka kriju brojne tajne i uspomene na burnu hrvatsku prošlost. Ovaj su živopisni kraj, njegovu povijest i karlovački identitet kroz stoljeća obilježile silne hrvatske loze Zrinskih i Frankopana. Tvrde zidine Ozlja, Novigrada na Dobri, Bosiljeva, Cetina, Tounja, Barilovića i drugih karlovačkih dvorova zbore nam o velikanima našeg naroda i njihovim životima punim dramatičnih događaja.
Povjesnica tih dviju obitelji prepuna je zapleta, političkih i vojnih zavrzlama, izraza veličanstvenog junaštva, ali i obiteljskih tragedija, uspona i padova. No, kao što nam ruski pjesnici govore, obiteljske sage počivaju na ljubavnim pričama. Nažalost, i opet nas ruski pisci tome uče, uz velike ljubavne priče obično idu i velike tragedije, tragedije u kojima ta ljubav dolazi na iskušenje.
Takva je priča grofa Petra Zrinskog i grofice Ane Katarine Frankopan. Ljubavna je to saga prepuna politike, ratova, urota i zavjera, borbi i trpljenja, ali i ljubavi, vjernosti i žrtvovanja za one najbliže. Ta priča zvuči kao da ju je zamislio slavni pisac fantasyja George R. R. Martin, autor Pjesme leda i vatre koja je ekranizirana kao Igra prijestolja, jedna od najpopularnijih serija današnjice. No, zrinsko-frankopanska priča ljepša je, ali i tragičnija upravo zato što je istinita.
Grof Petar IV. Zrinski, moćan i silan, nasljednik slavne loze Zrinski, rođen je 6. lipnja 1621.. Sin bana Jurja Zrinskog i praunuk hrvatskog Leonide, neumrlog junaka Nikole Šubića Zrinskog – Sigetskog vjenčao se 1641. godine u Karlovcu za odabranicu svoga srca, inteligentnu, hrabru i lijepu groficu Anu Katarinu Frankopan, rođenu 1625. u Bosiljevu, staroj frankopanskoj djedovini, kćer Vuka II. Krste Frankopana Tržačkoga.
Ana Katarina imala je 16 godina, a Petar nepunu 21 godinu. Veličanstvena svečanost održala se u starom gradu Ozlju, kojim su gospodarili Zrinski, i u karlovačkoj kuriji u vlasništvu Frankopana, najstarijoj sačuvanoj kući u starogradskoj jezgri Karlovca (iz oko 1630. godine), u kojoj je danas smješten Gradski muzej.
Karlovački povjesničar i kroničar Radoslav Lopašić o svadbi nam donosi slijedeće izvješće: “Bogati i slavni knez Petar Zrinski pozove od svih strana ugledne goste na dan 27. listopada u svoj ozaljski grad, da prisustvuju vjenčanju njegovom sa duhovitom i krasnom Anom Katarinom kćeri karlovačkog generala Vuka Frankopana Tržačkoga. Iza objeda odvezu se svatovi, među kojima bijahu zastupnici vladara i mletačke republike, množina velmoža, plemića, građana, a pače vidjevahu se i slobodnjaci i kmetovi, u Karlovac, gdje je obavljeno svečano vjenčanje, a sjajna gostba u kući Frankopanovoj trajaše bez kraja i konca. Pred večer drugog dana vratiše se svi koliki u grad Ozalj…”.
Tim su činom silne loze Zrinskih i Frankopana još jednom potvrdile svoje savezništvo i prijateljstvo koje će uskoro dokazati u jednoj od najtragičnijih epizoda hrvatske povijesti.
Hrvatski i mađarski velikaši odlučuju se oduprijeti nasilju habsburškog dvora i cara Leopolda I.. Na čelu hrvatskih zavjerenika stajao je Nikola Zrinski, Petrov brat, a nakon Nikoline smrti, Petar preuzima vodstvo zavjere. Uz Petra Zrinskog pristaje njegov šurjak, brat Ane Katarine, Fran Krsto Frankopan.
Njih će dvojica raditi na pripremanju ustanka protiv cara te oslobađanju Kraljevine Hrvatske. Brojne će ih peripetije i zavrzlame voditi u traženju saveznika diljem Europe, no nažalost, na kraju će sve završiti njihovim pogubljenjem u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja ljeta Gospodnjega 1671..
Za vrijeme kovanja zavjere protiv bečkoga dvora, Ana Katarina je stajala uz bok svome suprugu i bratu, preuzimajući na sebe brojne obaveze i povjerljive urotničke zadatke. Ostati će zapisana u hrvatskoj povijesti kao inteligentna, prelijepa žena puna rodoljubnog i domoljubnog žara, spisateljica i književnica britkog i oštrog uma, mecena umjetnosti i kulture, gorda banica i grofica te vješta urotnica uvijek vjerna obitelji, narodu i Domovini. Upravo Anu Katarinu povijesni spisi spominju kao začetnicu urote te jednu od ključnih osoba u zrinsko-frankopanskoj zavjeri.
Prisan i skladan odnos bana Petra i banice Ane Katarine može se iščitati iz jednog od najtužnijih pisama hrvatske povijesti, pisma koje je Petar Zrinski napisao svojoj ljubavi netom prije nego što će biti pogubljen odsijecanjem glave, zajedno s njezinim bratom. U isto vrijeme i Fran Krsto piše pismo prepuno emocija svojoj voljenoj supruzi Juliji.
Tužne i ponosne riječi Petrovog pisma govore nam: „Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi. Groff Zrini Petar. “
Riječi Franovog pisma Juliji kažu: “Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.”
Slomom urote Ana Katarina ostala je bez supruga i brata, dospjela je u nemilost bečkoga dvora, uhićena je i odvedena u Bruck na Muri nedaleko od Graza. Lišena svega, Ana Katarina je u srpnju 1670. godine s kćerkom Aurorom (Zorom) internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je i umrla 1673. godine.
Ana Katarina i Petar imali su četvero djece: Ivana IV. Antuna Baltazara (26. kolovoza 1654. – 11. studenog 1703.), Jelenu (1643. – 18. veljače 1703.), Juditu Petronelu (1652. – 1699.), Auroru Veroniku (1658. – 19. siječnja 1735.).
Ivan IV. Antun nakon sloma urote morao je prihvatiti prezime Gnade. Nakon kraće vojničke karijere bio je osumnjičen za veleizdaju, zatvoren u Ratteburgu u Tirolu i Schlossbergu u Grazu, gdje je proveo 20 godina i umro duševno poremećen.
Jelena se udala u Mađarsku za Franju Rákóczija, erdeljskog kneza, a drugi put kao udovica za Emerika (Mirka) Thökölyja. Upravo je ona još dugi niz godina nastavila junačku epopeju svojih slavnih roditelja, vodeći svoju vojsku u borbu nakon smrti supruga, kovajući urote i zavjere, braneći svoja imanja i gradove. Jelena Zrinska, kći Petra i Ane Katarine dobila je zato nadimak „Najhrabrija žena Europe“.
Jelena Zrinska preminula je u Nikomediji u Turskoj, a njeni posmrtni ostatci prebačeni su 1906. godine u Košice (tada ugarski, a danas slovački grad), u katedralu svete Elizabete, gdje su pokopani uz grob njezinog sina koji je također nastavio majčinu borbu.
Judita Petronela i Aurora Veronika završile su život u samostanima. Judita Petronela bila je opatica Sv. Klare u Zagrebu, a Aurora Veronika opatica uršulinka u Celovcu.
Nakon pogubljenja Petrovog i Franovog, njihova su imanja opljačana, imovina zaplijenjena, a njihove su loze ubrzo izumrle. Bio je to strahoviti udarac za Hrvatsku budući da su te dvije obitelji gotovo samostalno i o svome trošku vodile ratove i obranu hrvatskih zemalja, a preko njih i cijele Europe od Turaka. U tom je tonu i jedan mletački kroničar zapisao: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.”
Mučenici
Petre bane, daj ne časi,
Daj posjedni bojna hata,
Izbavi nas težke biede, muke ljute,
O ta još u boju vriede
Hrvatske nam sablje krute!
Nismo djeca, nismo babe,
Da plačem tekar tio,
Kano roblje – a u Švabe,
Koj bi bez nas robom bio.
Ustaj, bane! Ustaj, Zrinski,
Spasi narod sirotinski!
Ustaj, bane, pa nas vodi,
Ili k smrti, il k slobodi!
August Harambašić
Godine 1907. Red braće hrvatskog zmaja pronašao je kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, te ih 1919. prenio i sahranio u Zagrebačkoj prvostolnici. Na njihovom grobu uklesana je izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno”.
Bio je to tragični kraj epske višestoljetne sage o dvije moćne obitelji, sage čiji je završni čin započeo veličanstvenim vjenčanjem dvoje zaljubljenih u Karlovcu gradu.
Zrinsko-frankopanska
Pojmo pjesmu, mili druzi,
Pjesma nam je srca jek,
U veselju i u tuzi
Mila kano mača zvek;
Često ga je Hrvat trgo,
A tuđincu tek na spas,
Ali on nas u zlo vrgo,
Za uzdarje – prezrev nas!
Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!
Ali takvi dični muži
Žive dok i narod sav,
On za njimi vazda tuži,
Ko na grobu miran lav;
Slabić samo suze lije,
Muža resi uzdah tih:
Rob im slavom spomen vije
I veliča pjesmom njih.
Pojmo slavu mučenika,
Što se nisu dali trt,
Već su rado na silnika
I u samu pošli smrt!
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!
August Harambašić, „Pjesme i proza”, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1966., str. 34.-35.
Izvori:
Turistička zajednica Karlovačke županije: Legendarna karlovačka svadba
https://www.karlovacki.info/deset-najljepsih-hrvatskih-ratnickih-imena-kako-su-se-nazivali-slavni-junaci-nase-proslosti/
KARLOVAČKE, HRVATSKE I SVJETSKE ZANIMLJIVOSTI
JEDINSTVEN SKLAD PRIRODE I POVIJESTI U NOVIGRADU NA DOBRI
TKO SU BRAJCI, PAURI, KOSTANJARI, ŽIVIČARI I PRKANJCI?
IGRA PRIJESTOLJA U OZLJU – POTRAGA ZA KRUNOM KRALJA ZVONIMIRA
PRIČA O VILI VELEBITA – ZAŠTITNICI HRVATSKIH GORA
PUTOVIMA BRAĆE SELJAN – U SPOMEN NA NAJPOZNATIJE KARLOVAČKE PUTNIKE
13. SRPANJ 1579. – DAN ROĐENJA GRADA KARLOVCA
HRVATSKA IMENA – SVE O HRVATSKIM IMENIMA ZA DJECU!
ZA PONOSNE MALE JUNAKE – STARA HRVATSKA IMENA KOJA SU NOSILI VLADARI, KRALJEVI I PLEMIĆI
ZABORAVLJENA IMENA IZ HRVATSKE MITOLOGIJE I POVIJESTI – VRIJEME JE DA PONOVNO OŽIVE
ZABORAVLJENI HRVATSKI BOŽIĆNI OBIČAJI
BRIGADIRČIĆI – PREFINI I JEDNOSTAVNI BOŽIĆNI SLATKIŠI
VINCEKOVO I HOD KROZ VINOGRADARSKU GODINU
ZAŠTO I KAKO SLAVIMO VALENTINOVO?
NAŠI USKRŠNJI BIČAJI – OD VAZMENKI I PISANICA DO KOTAČKANJA
FABERGEOVA JAJA – NAJSKUPLJE I NAJPOZNATIJE PISANICE NA SVIJETU
UTJEČE LI MJESEC DOISTA NA NAŠE PONAŠANJE?
Danijel Mataković
Stavovi izneseni u članku su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stavove ili mišljenja redakcije portala ili neke treće spomenute strane.