Sisvete su mi u djetinjstvu, uz Badnjak, bile najdraži blagdan. Izrada “uradi sam” aranžmana od jelovih grančica i pravoga cvijeća, blatnjavi neasfaltirani put, šušur na grobljima, stotine malih bijelih svjećica ispod križa u Završju, miris voska koji natapa crveni ilovak, anegdote i priče o starima kojih više nema, večernja vožnja preko Novigrada i Završja uz pogled na svjetlucava brda u mraku – bio je to mističan i svet sastanak prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
No, ubrzo zatim su skromne bijele svjećice zamijenili kineski lampaši, a pravo cvijeće plastični aranžmani. Miris cvijeća zamijenio je miris spaljene plastike. Onda sam počeo shvaćati da se dobar dio toga sisvetskog šušura ne vrti oko sjećanja na drage nam pokojnike već oko zadovoljavanja očekivanja sela, oko toga da budemo viđeni i da nas vide.
To Sisvete iz onih najranijih sjećanja moga djetinjstva – nisu! Dok stojimo nad nečijim grobom, komentiramo susjedine štikle te ismijavamo demode stručak pravoga cvijeća na grobu nekog (po našem mišljenju) siromaha – naš pokojnik vapi za time da se u svemu tome malo i njega prisjetimo!
Na ovome svijetu ljudi konačno umru kada ih bližnji zaborave. To je bit Sisveta! Ne dopustiti duhu zaborava da nam iz sjećanja oduzme drage ljude. Nazdravimo i pomolimo se za duše pokojnih, učimo na njihovim grješkama i dobrim djelima, kontemplirajmo nad njihovom sudbinom, sačuvajmo i unaprijedimo njihovo dobro naslijeđe – ispravimo ono loše, ne dopustimo zaboravu da utrne sjećanje na njih.
Također – prvo se pobrinimo za drage nam ljude dok su živi, što ti vrijedi naricanje za nekim mrtvim, ako nisi držao do njega dok je bio živ!
I za kraj, prošle su godine pokojnici na nekim grobljima dobili čestitku za Sisvete. Na dobar dio grobova stavljena je obavijest, isprintana na A4 papiru i selotejpom zalijepljena za spomenike i križeve, da će se ti grobovi staviti na prodaju ako nitko ne plati naknadu za održavanje. Stigao “red” i “civilizacija” i u naš kraj. Sve je na prodaju, i mrtve kosti, sve treba utržiti. Ako nemaš sreće pa umreš bez potomaka, za 15 godina dođe Općina i prekopa ti kosti. Čemu onda oni natpisi “Tihi dom obitelji” i “Ovdje počiva u miru” kada i na taj ovozemaljski “vječni dom” imaš hipoteku … živio “napredak”!
Danijel Mataković
Stavovi izneseni u članku su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stavove ili mišljenja redakcije portala ili neke treće spomenute strane.