Sveta Lucija i oči na pladnju, mladost i održavanje žara na ognjišću

Danas je 13. prosinca, sveta Lucija. Jedna je to od najštovanijih kršćanskih svetica, djevičanska mučenica, imenjakinja i zaštitnica mnogih.

U našim starim okolnokarlovačkim i karlovačkim hižama i kućama obavezni su interior design elementi bili kipi, svetačke slike koje su naše bake i prabake kupovale na prošćenjima. Prikazivali su raznovrsne scene iz Svetog pisma, svece i svetice.

Jedna od njih bila je upravo Lucija, a u ruci joj pladanj s parom očiju. Po vjerovanju, posljednji čin njezinog mučeništva bilo je vađenje očiju, no i dalje je čudesno vidjela. Zbog toga, ali i nekih drugih vjerovanja, postala je i ostala zaštitnica vida, bolesnih i zdravih očiju.

U simbolici, u tradiciji i narodnoj kulturi, malo je toga bez smisla, pa tako i njezino ime koje dolazi od latinske riječi za svjetlo – lux.

Ovi dani u godini su mračni, kratko traju i hladne noći rano padaju. Upravo zbog toga je Lucija danas, navjestiteljica svjetlosti koja dolazi u Badnjoj noći. Vidite kako je sve povezano, kako sve ima smisla – vid, oči, lux, mračni kasnojesenski dani.

Danas, na Luciju, sijemo božićnu pšenicu, žitaricu koja je prehranila milijune naših predaka. Jedan je to od najraširenijih i najljepših hrvatskih božićnih običaja. Sjeme se sije u malu, okruglu posudu koja se danas često ukrašava hrvatskom trobojnicom crven – bijeli – plavi. Stari su iz bujnosti božićne pšenice prorokovali rodno novo leto.

Ta se pšenica zatim stavlja ispod bora zajedno s malim drvenim jaslicama. U stara vremena bi se iza blagdana Sveta tri kralja bacala na polje na kojem bi se pšenica inače sijala kako bi ga blagoslovila i potaknula na plodnost u nadolazećoj godini.

No zašto ju sijemo baš u ovo vrijeme? Opet sve ima smisla – mlada, zelena i bujna pšenica simbol je života, preporoda, pobjede svjetla nad tamom, života nad smrću. Sve to je uvod priče koja svoju kulminaciju doživljava na snježni Božić, a konačno ispunjenje i objašnjenje na cvjetni Vazam.