Obed je završio, ljeto je, Sunčeve zrake nemilosrdno šibaju Zemlju. Tišina je, nigdje nikoga, samo se potiho čuje pjev ptičica. Gdje su ljudi? Možda u zagušljivoj tvornici po milijunti put ponavljaju jednu te istu radnju pokušavajući si zaraditi novac za operaciju karpalnog kanala? Ne. Jedan je na sijenu, drugi pod orahom, treći je prevalio glavu na stol, četvrti na ganku, peti je u gradu zatvorio vrata svoje prodavaonice te se ispružio na nekakvom madracu. Vrijeme je za popodnevno drijemanje, drimanje, drimež, ili kako bi se to danas reklo – siestu. To je bio potpuno uobičajen običaj, tj. bolje rečeno životna navika i životni ritam u našim krajevima kao i na našim zemljopisnim širinama. Nakon ručka slijedio je odmor najčeće praćen kratkim snom do otprilike sat vremena. Riječ siesta danas vezujemo za turistička putovanja u Španjolsku, Grčku ili neka druga sredozemna i tropska odredišta, no to je bila i naša navika – naše drimanje.
No jeste li primijetili da toga više nema? Nestalo je iz naše kulture kao da toga nikada nije niti bilo, baš kao i oni dabrovi koje su još i naši šukundjedovi poznavali, a njihovi potomci danas misle da je dabar egzotična životinja unesena iz Amerike i starih westerna.
Naravno – razlog nestanka popodnevnog drimanja je jasan i jednostavan. U današnjem industrijskom i post-industrijskom svijetu koji stalno traži još, još i još, sve brže, sve jače, sve bolje – za takve trivijalnosti nema mjesta. Dapače, za većinu ljudi je popodnevno drimanje znak lijenosti. No hajde vratite se vremenoplovom u prošlost i recite nekom starom da je lijenčina zato što je nakon cijelog jutra košnje trave malo pridrijemao pod horijum.
Neka zdravstvena istraživanja potvrđuju da je kratak popodnevni san velika blagodat za tjelesno i psihičko zdravlje. Svaki liječnik koji drži do sebe reći će vam da je san ključan za životnu dobrobit, i ljepotu. Možda popodnevno drimanje onda nije lijenost, možda je to zaboravljeno samoizlječenje urođeno nama ljudima. Možda je naš današnji odnos prema toj “lijenosti” samo pokazatelj kaosa kojeg smo stvorili u našim suvremenim društvima. Uostalom, od tjelesne gore su duhovna i intelektualna lijenost.
P. S. Upravo dok ovo tipkam na mobitelu u kafiću slušam dvoje muškaraca od cca pedesetak godina za susjednim stolom. Kao da ih je providnost navela na ovaj razgovor. Žale se jedan drugome: “Ženin dida ima 89 godina, nije imao lak život, ali on izgleda ko dečko. A mi, pogledaj nas, mi smo hodajući zombiji. Gledaj samo te mlade, meni je njih tako žao, to će sve mlado pomrijeti. Ne će oni dugo poživjeti. Uništit će ih taj užurbani život.” Možda je ženin dida znao kada je vrijeme za posao, a kada je vrijeme za drimanje.
Danijel Mataković
Stavovi izneseni u članku su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stavove ili mišljenja redakcije portala ili neke treće spomenute strane.