Legende o zidanju crkve svetog Križa u Završju

Župa Uzvišenja svetoga Križa u Završju Netretićkom spominje se već 1334. godine kao dio prostranog Goričkog arhiđakonata koji je svoje središte najvjerojatnije imao kod crkve svetog Martina na današnjem Martinšćaku iznad Velemerića. Danas ta župa obuhvaća veliki dio općine Netretić, dio područja grada Ozlja te grada Karlovca. U stara je vremena svetokriška završka fara obuhvaćala i šire područje. Cijela je obilježena starinom, u njoj se kroz duga stoljeća čuvala glagoljaška tradicija, a bila je i jedno od važnijih protestantskih uporišta u vremenima reformacije. No, to su već neke druge priče. Ono što bih sada htio podijeliti s čitateljima odnosi se na zidanje same župne crkve svetoga Križa u Završju, ili kako se Završje nekada nazivalo – u Zavrhu, što bi označavalo selo “za vrhom”.

Prva priča koju sam čuo govori da je crkva prvotno trebala biti sagrađena na susjednom brijegu Šapcu, južno od današnjeg Svetog Križa na području mjesta Brajakovo Brdo – no, iz nekog razloga se to nije ostvarilo. Druga priča je puno intrigantnija. Naime, lokalitet na kojem se nalazi završka crkva sugerira nam mogućnost postojanja kakve starije građevine ili naselja na tom mjestu, iz antičkih povijesnih ili prapovijesnih vremena. I doista – narod govori da su i danas u šumi ispod Svetog Križa, s one strane ispred crkve, a prema Kolenovcu, vidljivi ostatci starih podzida, zidova i zagonetnih kamena. Svakako bi to trebalo dodatno istražiti. Tko su ti prastari stanovnici Završja tj. Zavrha bili, oni stari Brajci koji su stanovnicima toga kraja sve do dana današnjih ostavili nadimak, kako kaže Radoslav Lopašić, ili neki drugi – ne znam hoćemo li ikada saznati.

Kroz povijest kršćanstva čest je bio slučaj gradnje crkvi i kapela na razvalinama pretkršćanskih svetišta, s namjerom posvećenja tih mjesta, a i te su lokacije već ionako zauzimale dominantan položaj u prostoru. Lako je moguće da je i u Završju bio isti slučaj, da podno temelja Svetoga Križa leže ostatci kakvog poganskog žrtvenika. Sam naslov crkve i župe ukazuje nam upravo na to – na trijumf križa nad poganstvom.

Tu konačno dolazimo do sljedeće legende koja je i svetokriškim župljanima danas gotovo nepoznata. Tek pokoji starac ili starica se možda sjećaju te priče prenošene s koljena na koljeno. Jedan takav transgeneracijski rukavac drevnih uspomena pronašao je i svoj put do mene, a ja ga ovdje pokušavam održati na životu. U starim se vremenima, u drvenim svetokriškim kućicama pokrivenim škopom, u hladnim zimskim noćima kada bi led okovao Dobru, a lozama i dragama odjekivali pucnjevi stabala, pored toplih ognjišta pričala štorija o vilama koje su čuvale ruševine drevne gradine na završkom brijegu. Ta tajanstvena i čarobna, natprirodna bića protivila su se izgradnji crkve na mjestu koje su smatrale svojim svetištem te su svake noći rušile ono što bi graditelji danju izgradili. I tako iz dana u dan, iz noći u noć – no crkva je na kraju ipak prevladala te je Sveti Križ dobrim dijelom izgrađen od kamenja staroga grada. U konačnici je križ ipak pobijedio.

Nisam siguran kako s tom pričom uskladiti spomen i uvjerenje da je crkva trebala prvotno biti građena na susjednom brdu Šapcu. Najvjerojatnije je u jednoj inačici priče gradnja kršćanskog svetišta doista i započela na Šapcu pa su vile prenosile kamenje na sjeverno brdo, sve dok graditelji nisu odlučili promijeniti mjesto svog poduhvata. Takav tok legendarnih događaja činio bi potpunu složenu priču koja otvara nova pitanja i pretpostavke o drevnoj povijesti i mitološkoj ulozi završkog kraja, Šapca, svetokriškog brda te još nekih lokaliteta.

Za kraj, još jedan odjek zaboravljene starine – jedan, već duži niz godina pokojni starac, iz svog se djetinjstva i mladosti kada je radio na obnovi crkve sjećao nekih drvenih „jarama“ za ljude, sakrivenih negdje u zvoniku. Pomoću njih su, po njegovim riječima, stari graditelji koje je on nazivao “robovima”, vukli teško kamenje. Sjećao se kako su bili skladno izdjeljani da sjednu na ljudska prsa. Ti su jarmi najvjerojatnije već odavno nestali, sasječeni, spaljeni i ušli u – legendu, zajedno sa starim graditeljima završke crkve.

Pročitajte još:

 

Danijel Mataković

Stavovi izneseni u članku su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stavove ili mišljenja redakcije portala ili neke treće spomenute strane.