Legende o zidanju crkve svetog Križa u Završju – Nova razmatranja II. dio

Svetišta i zagonetna mjesta

Moja potraga za odgovorima na pitanja koja postavlja legenda o zidanju crkve svetog Križa u Završju dovela me do rada Genesis of the city Šabac and origin of its name srbijanskog znanstvenog dvojca Mirka Grčića i Ljiljane Grčić. Uz u prethodnom članku već spomenute teorije o podrijetlu toponima Šabac, u kontekstu srbijanskog grada Šapca na obali rijeke Save, oni navode još jednu – mitološku – izvedenu od imena drevnog tračanskog i frigijskog božanstva Sabaziosa. Tračani su živjeli na području jugoistočne Europe sa središtem u današnjoj Bugarskoj, a Frigijci u Maloj Aziji kamo su, prema svemu sudeći, došli iz Europe. Ni prve, a naročito ni druge ne nalazimo na našim prostorima. Međutim, kao što znamo, svim tim krajevima zavladalo je Rimsko Carstvo, ogroman konglomerat naroda, vjerskih i kulturnih tradicija te bezbrojnih kultova koji su se međusobno miješali, prožimali, nadopunjavali, spajali. Štovanju različitih kultova, poput dobro poznatog mitraizma, bili su skloni rimski legionari koji su ih prenosili diljem Carstva. Zahvaljujući tome ne moramo biti neskloni ideji da je i na našim područjima bilo štovatelja tračanskih, azijskih, općenito orijentalnih i tko zna kakvih drugih – za današnje, a možda i za ondašnje pojmove – egzotičnih tradicija.

Grčić & Grčić navode naziv „šabacije“ za proslave blagdana tog božanstva te smatraju da bi toponim Šabac mogao označavati mjesto gdje se nalazi svetište ili prostor za religijsko slavlje. Kod Šapca na Savi postoji određena sumnja u tu tvrdnju zbog toga što je sam grad nastao stoljećima kasnije, no to ne isključuje mogućnost preživljavanja određenog pojma ili toponima iz antičkih vremena, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Nama iskon imena tog grada nije toliko bitan koliko je iznenađujuće što bi se te tzv. šabacije ili proslave kulta Sabaziosa doista mogle povezati s našim Šapcem. No – kažimo za početak nešto o samom Sabaziosu. Izvorno se radilo o bogu konjaniku s još nekim obilježjima – no zahvaljujući modi sinkretizma s vremenom je sve češće poistovjećivan s rimskim Jupiterom i grčim Zeusom, a posebno s Dionizom. Za ovog posljednjeg znamo da je u grčkom bajoslovlju smatran bogom veselja, plodnosti, vina, žena. U njegovu su se čast priređivale razuzdane obredne proslave zvane dionizije u kojima je središnje mjesto zauzimalo – vino. Zastanimo sada na trenutak i prisjetimo se koliko su naši ljudi privrženi svojim tršćima, pimnicama, lajtima i hisima.

Veliki kršćanski mislilac, sveti Klement Aleksandrijski pak piše da tajni misterijski obredi koje Rimljani priređuju u čast Sabaziosa uključuju i zmije. Vidjevši taj navod, sjetio sam se još jedne stare priče iz završkog kraja. Jedan moj predak običavao je pješice ići u posjet rodbini u Mali Modruš Potok. Pri tome ne bi išao po glavnim putevima već bi slijedio prastare staze i prečace kroz šumu. Oni bi ga vodili pored jednog mjesta koje je nazivao Črno Kamanje. Radi se, ili se radilo, o jednom prostoru negdje između Tomašnice, Donjih Stativa, Završja i Netretića na kojem su se nalazili neki „čudni kameni“. Legenda je govorila da se tu noću skupljaju vještice ili kako bismo mi rekli – coprnjice. Još jedna značajka tog tajanstvenog mjesta bile su brojne zmije koje bi na kamenima i uokolo njih obitavale. Ne znam gdje se Črno Kamanje točno nalazi i nisam ga do sada pronašao, no uvjeren sam da ga treba tražiti upravo negdje kod brda Šabac. Možda se radi o prirodnim formacijama koje su po tko zna koji put uzburkale seosku maštu, a možda je riječ i o kakvom prastarom zapuštenom obrednom prostoru čija je misteriozna prošlost nadahnula legende o coprnjicama. Možda se radi o kombinaciji obojeg. Pri tome su zmije posebno zanimljiv detalj zbog njihove povezanosti s tim drevnim ritualnim praksama. U svakom slučaju bi se valjalo ozbiljnije posvetiti proučavanju antičkog kulta Sabaziosa i njegovoj mogućoj prisutnosti u našim krajevima.

Lik božanstva konjanika usporediv je i moguće ga je ikonografski poistovjetiti sa svetim Jurjem, jednim od najštovanijih svetaca hrvatskog sela. Jurjevski ophodi bili su jedan od najvažnijih godišnjih običaja – nažalost, zaboravljeni su. Zanimljiva je slučajnost da se upravo podno Šapca na Brajakovom Brdu danas nalazi kapelica svetog Jurja. Doduše, u prvotnom je obliku sagrađena pred Prvi svjetski rat, kao ispunjenje zavjeta jednog našeg lokalnog povratnika iz Sjedinjenih Američkih Država. Stoga ju ne možemo nikako ubacivati u ove teorije – no, neka se i za nju zna.

Dotaknimo se sada i Rimljana, rimskih legionara i romaniziranog stanovništva na ovim prostorima. Znamo za nalaze rimskih sarkofaga i kamenoloma na širem karlovačkom području, znamo i za onaj rimski kamen ugrađen u zid crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novigradu na Dobri. Prisutnost Rimljana i rimskih legionara na našim prostorima posve je uobičajena. Spomenimo tu i Breuke. Riječ je o starom narodu koji je Rimljanima zadao dosta muke u velikom ustanku od 6. do 9. godine. Njihova postojbina nalazila se istočnije od nas, na području današnje Slavonije, a nakon poraza su romanizirani i dijelom iseljeni. Neki kroničari smatraju upravo njih iskonom našeg današnjeg zavičajnog naziva Brajci. Moguće je da su neke skupine Breuka nakon rata zaostale i na našim prostorima ili su pristigle kao već asimilirani dio rimskih legija. Naravno, pri tome ne treba iz vida izgubiti i postojanje domaćeg romaniziranog stanovništva, možda Kolapijana kao i potencijalnih keltskih ili keltiziranih skupina. Znam, sve ovo što navodim je izmiješano, pišem zbrda zdola, skačem s teme na temu, iz razdoblja u razdoblje, iz stoljeća u stoljeće, povlačim neke možda i nemoguće usporedbe, no – nije mi namjera pisati povjesničarski rad niti za to imam alata. Želja mi je potaknuti čitatelje na istraživanje, razmišljanje i samostalno promišljanje o ovim i ovakvim temama. Možda se iz svega toga ipak može izvući i kakav smisleni zaključak. I najmanji korak je ipak – korak. Možda ovi retci budu poticaj kakvom profesionalnom povjesničaru da se ozbiljno pozabavi našim krajem.

Nadalje, spomenuo sam vino kao važan dio nekih poganskih misterija. Krenemo li od Šapca i Svetog Križa otprilike kilometar i pol zračne linije prema istoku doći ćemo do jednog meni vrlo zanimljivog lokaliteta. Tu se u selu Tomašnica, u šumi Lazina na samoj međi s Donjim Stativama i pored današnjeg plinovoda Karlovac – Pula, nalaze Glavice – uzvišenje sa strmim južnim i zapadnim padinama na kojima su se sve do sredine druge polovice 20. stoljeća nalazili vinogradi i voćnjaci brojnih Tomaščana i Stativljana, zajedno s pripadajućim klijetima ili hisevima – kako bismo mi rekli. Napomenimo još i da se taj predio nalazi južno od i u blizini Pišćanke, jedne od najviših kota Tomašnice. Glavice su zbog svoje nepristupačnosti već desetljećima zapuštene i danas zarasle u šumu, šikaru i brojne grmove borovice. Na sam Badnjak 2023. godine tu sam pronašao i tragove pravog pravcatog medvjeda. No, zanimljivost Glavica ne leži u podivljalom tršću i trešnjama već, pogađate – u pričama. Govorili su stari da su prilikom kopanja vinograda tu nalazili „lipe komadićke“, očito nekakvu ljudskom rukom rađenu keramiku koju bi oni, ne znajući o čemu se radi, motikama razbijali i dalje zakapali. Spominjali su se i razni „čudni kameni“ i „stari temelji“. Jedna od pretpostavki koje se sjećam bila je da se tu nalazila izgubljena tomaščanska kapela svete Katarine, ili općenito nekakva velika zgrada. Točan odgovor vjerojatno nikada ne ćemo saznati, no – previše je indicija koje ukazuju na određenu povijesnu (ili možda i prapovijesnu) ulogu tog mjesta. Sam toponim Glavice također je znakovit.

Glavice u Tomašnici danas zarasle u grmove borovice

Još jednu stvar možemo lako uočiti proučavajući zemljovid. Sveti Križ i Šabac u odnosu jedan na drugog stoje točno na pravcu sjever – jug. Glavice u odnosu na ta dva brijega stoje na istoku, točno između njih. Stanemo li na vršnu zaravan Glavica, iznad strmih, nekada vinorodnih obronaka i pogledamo točno prema zapadu, u desnom kutu obzora vidjet ćemo Sveti Križ, a u lijevom Šabac. Te tri točke zatvaraju gotovo jednakokračan trokut. Doduše, danas ćemo to zbog razrasle šume i vegetacije teško uočiti, no za pretpostaviti je da su nekada vrhunci tih brjegova bili ogoljeni. Onaj tko želi nešto vidjeti taj će pronaći način. Posjeći će šumu, ili upotrijebiti maštu i zamisliti nešto čega možda i nema. U svakom slučaju, Sveti Križ, Šabac i Glavice tvore jedan vrlo zanimljiv prostorni raspored i za sve tri točke postoje određene indicije o njihovoj starijoj kultnoj ili povijesnoj ulozi. Naknadno na to, zahvaljujući sugestiji prijatelja, pronašao sam još jednu podudarnost. Povučemo li od Šapca zamišljenu crtu u smjeru istoka do zaselka Šišnovići u Zadobarju gdje se nekada nalazila kapela svete Magdalene – što mislite koje područje ta linija presijeca? U pravu ste – ide točno kroz Glavice. Nalazimo li se na rubu znanosti – ili možda ne? Ipak – možda je sve samo stvar slučajnosti.

Za potvrdu svih ovih mojih pretpostavki bilo bi potrebno pronaći materijalne dokaze na terenu, a njih – barem za sada – nema. Možda je ovo početak jedne lijepe i zanimljive pustolovine koja će ostati samo to – pustolovina uma – a možda i neće!

Nastavit će se…

Izvori:

Pročitajte još:

Danijel Mataković

Stavovi izneseni u članku su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stavove ili mišljenja redakcije portala ili neke treće spomenute strane.

Podijeli