Legende o zidanju crkve svetog Križa u Završju – Nova razmatranja III. dio

Puno pitanja, malo odgovora i brdo nadanja

U prethodna dva teksta razložio sam svoja zapažanja i razmišljanja o možebitnom značaju i drevnoj mitološkoj ulozi prostora, brda i šuma uokolo crkve svetog Križa u Završju Netretićkom. Na kraju ove (pseudo)trilogije ostaje nam samo ponoviti pitanja koja iz svega toga proizlaze te se uputiti u lagano umno razgibavanja, a možda i zagrijavanje za nešto više.

Je li na brdu Šabac južno od Svetog Križa te u užoj okolici, u stara antička vremena postojalo žarište i svetište Sabaziosa ili kakvog drugog pretkršćanskog kulta? Jesu li posvećenici tog kulta bili rimski legionari pridošli iz nekih drugih krajeva Carstva ili pak mjesno romanizirano stanovništvo? Što se nalazilo i je li se nešto nalazilo na svetokriškom brdu ako prihvatimo mogućnost da je Šabac bio pogansko svetište? Je li svetokriško brdo bilo kakva još starija, možda prapovijesna gradina ili naselje, svojevrsna akropola, a Šabac mjesto održavanja obreda? Što se i je li se nešto nalazilo u Glavicama u Tomašnici? U kakvom su potencijalnom idejnom odnosu bili svetokriško brdo, Šabac i Glavice, jesu li tvorili kakav zamišljeni prostorni trokut s dubljim mitološkim značenjem?

Čuva li naša legenda o vilama i coprnjicama sa Šapca spomen na davna vremena kada je kršćanstvo zamjenjivalo stara poganska vjerovanja? Jesu li misteriozni obredi štovatelja pretkršćanskih tradicija nadahnuli priče o vilama i coprnjicama? Je li tajanstveno zmijovito Črno Kamanje, okupljalište coprnjica koje nikako ne možemo pronaći, bilo ruševina kakvog žrtvenika? Jesu li natprirodna bića koja su pokušavala opstruirati i onemogućiti gradnju kršćanskog svetišta zapravo bili susjedi, sumještani ili pak raznorodni prethodnici kršćana koji nisu pristajali uz nova učenja te se nisu slagali s gradnjom kršćanskog svetišta na mjestu koje su iz svoje perspektive smatrali svetim za sebe i svoja uvjerenja?

Znači li to da je kršćansko svetište u Završju – ne nužno konkretna današnja crkva – starije no što mislimo te da svoj iskon može tražiti još u vremenima rimskog, antičkog i ranosrednjovjekovnog kršćanstva, ili možemo – u drugom slučaju, istu priču pomaknuti nekoliko stoljeća unaprijed, u vrijeme pokrštavanja Hrvata te riječ „šabac“ shvatiti kao ostavštinu prethodnog stanovništva kojom je imenovano kakvo općenito pogansko svetište? Možemo li u tom slučaju pomicanja stoljeća, Sabaziosa ili neki srodni antički kult zamijeniti starohrvatskim Svarogom, Perunom ili Velesom, a u isto vrijeme ostati vjerni osnovnoj ideji cijele ove priče? Postoji li ovdje, u vrhovima ponad rijeke Dobre, prostorni mitološki kontinuitet od antike (možda i prapovijesti) preko starih poganskih i na koncu do kristijaniziranih Hrvata?

Kakve veze sa svime time imaju, i imaju li uopće, priče o Brajcima i Breucima? Jesu li odjeci tih potencijalnih povijesnih stvarnosti preživjeli u kakvim pučkim običajima ili značajkama mjesnog stanovništva sve do nedavnih vremena? Kakve veze mi današnji Hrvati imamo sa svime time, jesmo li možda barem dijelom potomci nekih od aktera tih događanja? Što sve kriju smaragdne, prašumama nalik šume Završja, Brajakovog Brda, Stativa, Tomašnice, Grduna, Pišćetaka, Zadobarja i okolnih sela? Ima li sve ovo uopće ikakvog smisla? Pitanja je puno – ali neka – bez postavljenog pitanja ne može se ni dobiti odgovor!

U svakom slučaju i kako god bilo, cijela svetokriška župa, a posebno Završje i župna crkva iza koje vječnim snom počivaju i moji pretci, odiše starinom, tajanstvenošću i predivnom uklopljenošću u očaravajuću prirodu. Ljetni je suton, nad Svetim Križem koji izviruje iz guste šume nebo se boji narančasto-zlatnim velom, zrikavci bruje u travi, a pjev ptica umiruje osjetila. Odjednom se sa svetog vrha začuje zvuk pozdravljenja – zvona zvone na večernju molitvu. Uistinu čudesan i jedinstven doživljaj kojem su se očito i vile naposljetku predale i odrekle svojih zabluda.

Župna crkva svetog Križa u Završju Netretićkom

Vjekovi prolaze, društva i sustavi se mijenjaju, završki Križ jednostavno – postoji kao da ga se sve to ne dotiče, kao da je izvan i iznad svega toga, a opet je tako jednostavan, tako prisutan, tako blizak svakoj duši u svoj svojoj drevnosti i mirnoći postojanja između brjegova i minulih stoljeća, u svojoj gorovitoj trijumfalnosti nad prastarim poganskim Šapcem – bez ikakve lažne raskoši i u potpunom blagoslovljenom nedostatku suvremenog, pa čak i vjerskog kiča. Kao da je na tom zaboravljenom vrhu vrijeme stalo. Je li bolje tako – neka svatko odgovori sam za sebe.

Na kraju bacam rukavicu pred sve iskusnije i stručnije od mene. Neka ove moje pretpostavke djelomično ili u potpunosti opovrgnu, neka ih potvrde, nadopune, izmijene, nadograde – stvarno je nebitno što će s njima napraviti. Ono što želim je da se konačno netko počne baviti ovim, od svake vlasti, sile i moći, zaboravljenim i napuštenim krajem, bilo to povjesničari, istraživači svih mogućih profila, političari i gospodarstvenici, turistički djelatnici ili – crkveni velikodostojnici. Naravno – postoje izuzetci među svim ovim spomenutim skupinama, no ovo ne pišem radi njih dragocjenih. Uzmemo li u ruke zemljovid (službeno zapisane i obrađene) povijesti, baštine i kulture karlovačko-ozaljsko-dugoreškog kraja, južno od Jaškova i sjeverno od Novigrada na Dobri primijetit ćemo jednu šumovitu, brdovitu i vodovitu, mome srcu tako dragu, tajanstvenim miomirisima tamjana i lipe posvećenu terru incognitu. Vrijeme je da ju netko konačno (re)otkrije!

Konac priče.

Izvori:

Pročitajte još:

Danijel Mataković

Stavovi izneseni u članku su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stavove ili mišljenja redakcije portala ili neke treće spomenute strane.