Predaja o divovima u Gorjancima: ”Gora ih je podarila, gora ih je uzela”

Pod imenom ”Velikani”, predaja je prvi puta objavljena u časopisu ”Ljubljanski zvon”, svezak I iz 1882. godine (* 3). Premda je Janez Trdina značajan dio mlađih dana, od 23. do 37. godine, živio i radio u Varaždinu i Rijeci, u Hrvatskoj je njegov književni rad, a napose etnografski, slabo poznat. Razlog tome je i tek neznatno prevođenje njegovih djela na hrvatski jezik. Tako, primjerice, spomenuta zbirka priča ”Bajke in povesti o Gorjancih” još nije doživjela hrvatsko izdanje, iako pripovijesti i predaje u njoj objedinjene prikazuju i život, navike, običaje, vjerovanja, … i ljudi s hrvatske strane Gorjanaca.

Stoga ne treba čuditi da je i predaja o divovima u Žumberačkom gorju, koju je zabilježio, u Hrvatskoj promicala i istraživačima ovoga nadasve zanimljivog područja za spoznavanje prapovijesnog obitavanja ljudi. Predaja o gorjanskim divovima, znalački uobličena u priču ”Velikani”, vješto spaja crticu iz drevnog suživota ljudi i divova sa suvremenim značajkama Podgoraca. Srž priče čini prikaz isječka davne stvarnosti, kada su i u predjelima današnjeg Žumberačkog gorja opstajali ljudi divovskoga rasta. U sjećanju brojnih pokoljenja Podgoraca ti ”velikani” ostavili su neizbrisiv trag, koliko god su s protokom vjekova novi žitelji sve više sumnjali da su takva bića ikada postojala (* 4).

Divovi u priči Janeza Trdine četiri puta su viši od Podgorca, koji ih je u pola noći susreo na najvišem vrhu Gorjanaca (Žumberačke gore). Uzmemo li da je Podgorac bio visok 1,7 metara, tada su četiri gorska diva dosezali do 6,8 metara. Odgovara li ta veličina davnih ljudi-divova stvarnosti ili je tek maštom kazivatelja predaje preuveličana? U brojnim predanjima o našašću divovskih koštanih ljudskih ostataka na području Dinarida govori se, naime, u pravilu, o divovima dvostruko višim od suvremenih ljudi, a tek iznimno o još višim ljudskim stvorenjima. Iz priče ”Velikani” doznajemo nadalje da su divovi imali rogove (Ili roščiće; * 5) na glavi, duboke glasove, da su jeli vučje meso i pili loše vino. Svaki div ispio je bačvu koja je zaprimala više od 550 litara (”deset vjedara” i još ”koji bokal više”). Pušili su duhan iz lula velikih ”kao kace za kupus”. Bili su izuzetno snažni te su s lakoćom bacali mlinsko kamenje, a dok su poskakivali oko vatre podrhtavalo bi tlo u okolici.

No, ono što je posebno zanimljivo u toj kratkoj pripovijesti, je po(r)uka koja se može iščitati iz posljednje rečenice: ”Noć i gora ih je podarila, noć i gora ih je uzela.”. Možda je manje bitno što se to dogodilo na Podgorčev spomen Boga, ali divovi su u tren nestali, kao da ih nikada nije niti bilo. Kako su ”isparili” uz zaglušujući zvuk udara, za koji osnovano možemo pretpostaviti da je došao iz podzemlja, nameće se pomisao da su divovi naprosto ”propali” u zemlju. Ne upućuje li upravo takav svršetak priče na činjenicu da su u jedno davno doba zemaljske prošlosti ljudi-divovi bili primorani, kako bi se zaštitili od nemilosrdnog i bešćutnog neprijatelja, preseliti se u utrobu Zemlje? Da je takav događaj bio ne samo moguć, već i da se uistinu i zbio, ukazala je, primjerice, Jelena Vasiljević u nadahnjujućoj knjizi ”Jo – život jednog diva”, koju je objavila u Beogradu 2021. godine (vidi napis ”Budni Divovi: Duhovni uvidi Jelene Vasiljević o vremenu kada smo živjeli u tijelima divova”).

U sjećanje na nestanak divova do danas su nam preostale, osim dakako rijetkih tvarnih dokaza, koji se uporno zataškavaju, više-manje samo predaje i priče, uglavnom bajke. Divovi, koji su po svemu sudeći bili najveće žrtve drevnog pokušaja istrebljenja čitave jedne (ljudske) vrste, u tim su predanjima i zapisima nerijetko, međutim, prikazani sa sasvim suprotnim predznakom, kao da su oni bili ti divljaci, da ne ističem – zlikovci koji su odgovorni za onodobne patnje ljudskoga roda.

U priči Janeza Trdine tome ipak nije tako, dapače čak se može ustvrditi da nudi pomalo šaljiv prikaz neslućeno davnih i u sjećanju kazivača maglovitih događanja. Podgorac koji je ”otišao u lov na buhe” gotovo kroz san postaje svjestan prisustva divovskih ljudi, dok strah koji ga preplavljuje u nenadanom susretu s nepoznatim (bićima) odagnava posežući za vrčevima dobrog vina iz Šentjerneja. Ojunačen vinom, prije nego li ga je ponudio i divovima, u potajici im se rugao tako što je ”drsko prijetio šakom, i pokazivao im duge nosove i fige”.

Svatko će, dakako, sam najbolje dati sud o po(r)uci priče ”Velikani”. Stoga je i red da se u cijelosti predstavlja, po prvi puta i na hrvatskom jeziku:

”Divovi

Podgorac je otišao u lov na buhe. Prenoćište je našao na vrhu Gorjanaca. Iz torbe je izvadio večeru, a kad ju je pojeo, legao je i zaspao. Nije dugo spavao kad su ga probudili zvonki glasovi nepoznatih ljudi. Čudni su glasovi bubnjali, kao udarci po praznoj bačvi. Muškarci su bili četiri puta viši, kao najviše smreke.

Mjesec je sjao i tako se sve moglo vidjeti, kakvi su i što rade. Divovi sjede na travnjaku i govore: “Hajde da bacamo kamenje, da se zabavimo.”. Pokupili su mlinsko kamenje i njime se nabacivali. Zasitivši se igre, kažu: “Napunimo lule i pušimo!”. Iz džepa izvlače lule, velike kao kace za kupus i pune ih duhanom. Ali sada su se dosjetili, da nemaju vatre. Jedan kaže: “Skinimo je s neba!”. Divovi skoče na noge i počnu bacati mlinsko kamenje prema nebu. Svatko skine po zvijezdu. Sa zvjezdicama zapale duhan i potom zapušu dimom čitave Gorjance, kao da ih je prekrio crni oblak. Kada su popušili, jedan kaže: “Vrijeme je, da si pripremimo večeru!”.

Divovi se dižu i skaču u duboku udolinu. Iz udoline prinesu četiri bačve vina. Svaka bačva zaprimala je deset vjedara (* 6), ili točnije koji bokal (* 7) više. Iz udoline si pribave i svoju večeru, čopor ljutih vukova. Vukova je bilo dvadeset i osam, svakom po sedam. Divovi nalože veliku vatru, nataknu vukove na velike ražnjeve i ispeku ih. Pritom su tulili nekakvu pjesmu, kao da se grom prolama, i skakali oko vatre da se je tlo treslo.

Podgorac, koji je gledao i slušao te strahote, preporučio je svoju dušu Bogu i svim svecima u beskrajnom strahu, da ga čudovišta ne nanjuše i ne nataknu možda i njega na ražanj. Sklupčao se poput ježa i jedva se usudio disati. Pokraj njega je stajao bokal vina, koji je donio sa sobom. Podgorac se dosjeti da vino i babi podaruje hrabrost, i počne ga srkati. Budući da je tako jako žudio za hrabrošću, nije ni čudo da ga je dugo i puno pio. Brzo se je uvjerio, da je u takvoj nevolji vino doista najbolja utjeha i pomoć. Bokal ga je umrtvio još prije večere.

Ali kako je to bilo premalo da se Podgorac osjeti ojunačenim, silno se bojao divova i drhtao. Stoga je ubacio u dubinu svojega želuca dva bokala odjednom, a taj mu je obilni gutljaj toliko uzbudio i zapalio srce, da se htio potući sa samim paklenim rogonjom, a kamoli ne s takvim nespretnim rogatima kakvi su bili ti divovi! Više mu se nisu činili tako strašni kao ranije, gotovo ga je bilo sram, da ih se je bio preplašio. Iza grma im je drsko prijetio šakom, i pokazivao im duge nosove i fige. Ali kad su ispekli vukove i sjeli za večeru, gotovo je naglas progunđao: ”Vi ste, čini se, zarobljeni gorštaci, kada me ne pozivate na vučje pečenje.”. Divovi su kidali i hrskali vukove kao kakav proždrljivac svoj obrok, a teške zalogaje zalijevali s velikim mlazovima vina.

Ali njihovo vino mora da je bilo dosta loše jer su se ponašali užasno pokislo i jadno. Jedan od njih kaže: “Braćo, trebat će opet poći u neki hram i napuniti si zdjelu sa slatkom, ljudskom kapljicom. Toliko mi je dojadila ova naša bljuvotina, da ni sam ne znam, što bih dao onome tko bi mi donio par dobrih gutljaja starog šentjernejčana (* 8).”. Čuvši to, Podgorac briznu u plač, ponudi divu vrč i reče: “Još je jedan bokal unutra. Moraš ga popiti! Bog ti ga blagoslovi!”.

Čim je izgovorio Božje ime, začu se udar, kao da je negdje u blizini tresnulo. Isti trenutak ugasnula je vatra, oko koje su sjedili divovi, i cijeli kraj prekrio je najgušći dim, tako da se dugo ništa nije moglo razaznati. Kad se dim opet raskinuo i razišao, Podgorac više nigdje nije vidio ni mlinskih kamena, ni žara, ni ražnja, ni vinskih bačava, ali ni divova. Noć i gora ih je podarila, noć i gora ih je uzela.”.

(* 1) Gorjanci su slovenski naziv za Žumberačko gorje. U čast Janezu Trdini, koji je gotovo četiri desetljeća obilazio Gorjance, bilježeći etnografske značajke toga gorskog kraja, najviši vrh Gorjanaca Slovenci su 1923. godine prozvali Trdinov vrh. Stari slovenski naziv za vrh je Sveta Jera (Gera), po istoimenoj srednjovjekovnoj crkvici na vrhu. Hrvatsko ime Sveti Ilija, nadjenuto po obližnjoj srednjovjekovnoj crkvici, rijetko se koristi. Sveta Gera (1178 m.n.v.) najviši je vrh Žumberačkog gorja i sjeverozapadne Hrvatske.

(* 2) Janez Trdina (1830-1905.) rođen je u Mengešu u pokrajini Gorenjskoj u Sloveniji. U Beču je studirao povijest, zemljopis, klasično jezikoslovlje i starocrkvenoslavenski jezik. Predavao je na gimnaziji u Varaždinu 1853-1855., a potom na gimnaziji u Rijeci do prisilnog umirovljenja 1867. Posljednja gotovo četiri desetljeća života proveo je u Novom Mestu. Pisao je pjesme, pripovijetke, basne, bajke, članke, kritike i rasprave. Na brojnim putovima po Dolenjskoj i Beloj Krajini, posebice po Gorjancima, prikupio je izdašnu građu o narodnom životu, radu, vjerovanjima, navikama i običajima.

(* 3) Mjesečnik ”Ljubljanski zvon” izlazio je u nakladi skupine slovenskih književnika od 1881. do 1941. Priče iz zbirke ”Bajke in povesti o Gorjancih” objavljivane su u časopisu od 1882. do 1888. U knjiškom izdanju prvi puta su tiskane, u ukupno 5 knjiga, od 1905. do 1908. Zbirka sadrži 40 priča, u kojima Janez Trdina prenosi narodna kazivanja, koja isprepliće sa stvarnim povijesnim događajima. U pričama se dotiče i prapovijesnih humaka (gomila), divljih ljudi, vukodlaka, vila, neobičnih ptica, …

(* 4) Na području Gorjanaca (Žumberačkog gorja), ali i u Gorskom kotaru, Istri te u dijelovima Slovenije divovi se u predajama spominju i pod imenom Hajdi. U vezi s time, preporučujem uvid u napise ”Goleme kosti s Hajdovčaka kraj Samobora”, ”Junaci, divovi i patuljci Gorskoga kotara*”, ”Svjedočanstvo očevidaca: ”Golemi kosturi u unutrašnjosti Istre””.

(* 5) Rogati divovi razmjerno često se inače spominju u predajama u Dalmaciji, o čemu su na portalu Budni Div objavljeni napisi: ”Na lubanji diva u Lovreću ”biahu dva roga””, “Narodne predaje o divovima na Pelješcu: “Rađali se s rogovima””.

(* 6) Vjedro (ili vedro) je vrsta posude, izvorno drvene a kasnije i metalne, s dvjema ručicama, sužena pri vrhu u kojoj se drži voda, mlijeko, vino, ali i žitarice. U prošlosti, naziv je označavao i mjeru za tekućine i žito, koja je iznosila otprilike 50 do 57 litara.

(* 7) Bokal je vrsta čaše s ručkom (vrč, pehar), a ujedno i stara mjera za tekućinu koja se koristila u Hrvatskom primorju i približno je jednaka 1,5 litara.

(* 8) Šentjernej je naselje u pokrajini Dolenjskoj u jugoistočnoj Sloveniji, podno sjeverozapadnih obronaka Gorjanaca (Žumberačke gore).

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora – portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: gmajetic@gmail.com