U pričama Starih koje sam u djetinjstvu tako strastveno upijao posebno su mjesto zauzimale dogodovštine mog pra-pradjeda Mije Grčića zvanog Mican ili Mice, obiteljskog nadimka Ogloj. Rođen je 1887. godine u Zadobarju, selu desetak kilometara sjeverozapadno od Karlovca, nasuprot grdunskog slapa i prastarog mlina na rijeci Dobri. Svoju je sreću, kao i mnogi mu sumještani, tražio u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo se u Pittsburghu, u ono vrijeme drugom hrvatskom gradu po veličini, i oženio. U tom gradu budućnosti, industrije i čelika rodila se i moja prabaka Kata. No – negdje oko njenog šestog rođendana, Grčići se u jeku Velikog rata (1914. – 1918.) vraćaju u rodno Zadobarje. Zašto su se odlučili na taj potez? Prema nekim sjećanjima, pra-prabaka je u Americi bila često bolesna te je teško disala. Potražili su pomoć liječnika, a on im je predložio povratak u domovinu. Moramo imati na umu da je industrijsko zagađenje u tom gradu bilo uistinu dramatično. Doista – na kraju je obitelj preplovila Atlantik, a pra-prabaka je na čistom zadobarskom zraku ponovno prodisala punim plućima. Kako to da su se vratili u ratom zahvaćenu zemlju, zar im nije bilo sigurnije ostati u Americi, promijeniti mjesto stanovanja, otići negdje drugdje gdje nema sukoba, daleko od Europe koja je u svom nerazumnom ludilu pogazila desetljeća ljepote, mira, napretka i sama sebe zapalila? Možda je njihov dolazak bio povezan i s naporima Austro-Ugarske da mobilizira svoje državljane u prekooceanskim zemljama. Imajmo na umu da su SAD u Prvi svjetski rat ušle tek 1917. godine te da je komunikacija između Amerike i Austro-Ugarske u to vrijeme još uvijek bila moguća.
Bilo kako bilo, Mijo uskoro odlazi u novu pustolovinu, ratni vihor ga nosi sve do Bliskog istoka i Svete Zemlje, na obale Jordana – i to je jedna meni posebno zanimljiva i intrigantna priča – koliko rat uopće može biti zanimljiv. Mijin istoimeni unuk, moj djed, često mi je spominjao njegov ratni put. Po djedovim riječima Mijo se „kupao na rijeci na kojoj je Isus kršten“, a prije odlaska je prolazio kroz stroge i zahtjevne liječničke preglede da se vidi može li preživjeti u pustinji. Nadalje, na kraju Velikog rata je završio u engleskom zarobljeništvu, tj. „ropstvu“.
Kao fanatičnog ljubitelja povijesti, pustolovne književnosti i filmova, te su me djedove riječi uvijek intrigirale, sve dok nisam počeo otkrivati činjenice. U Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska Monarhija i Turska tj. Otomansko Carstvo koje je vladalo Bliskim istokom bili su novopečeni saveznici te su pokušavali unaprijediti svoje pomalo neobično prijateljstvo. Vidite kako povijest mrsi poglede i odnose naroda i država. U potrazi sam se obratio na više domaćih i stranih adresa, Vojno-povijesnom muzeju u Beču i Austrijskom državnom ratnom arhivu. Dosta toga sam saznao na internetskim forumima posvećenim Prvom svjetskom ratu. Stupio sam i u kontakt s nekoliko stranih istraživača i povjesničara koji su se bavili tom tematikom.
Otkrio sam niz autentičnih fotografija austro-ugarskih vojnika na Bliskom istoku. Možda je i Mijo na jednoj od njih, možda se gledamo oči u oči – a to ne ćemo nikada saznati. Počeo sam i konačno čitati Seven Pillars of Wisdom (Sedam stupova mudrosti), knjigu britanskog špijuna T. E. Lawrencea koju sam donio sa sobom iz Irske. Preda mnom se razotkrio jedan zadivljujući svijet, jedna zamršena pustolovina na Levantu. Ovdje ću, koristeći se posebno jednim od internetskih izvora, sažeti dio te austro-ugarske (i hrvatske) vojne i diplomatske epopeje, ali napominjem – u svemu tome ima daleko više detalja, zapleta i podzapleta. Krenimo dakle.
U rujnu 1915. godine otomanski ministar rata Enver Pasha se obraća austro-ugarskom veleposlanstvu u Konstantinopolu tj. Istanbulu s molbom za vojnu pomoć u nadolazećem pohodu na Sueski kanal kojeg kontroliraju Britanci. Stara Dunavska Monarhija na Bliski istok odlučuje poslati dvije bitnice brdskog topništva i nekoliko stotina vojnika, zajedno s pratećim postrojbama te vojnim orkestrom. Treba napomenuti i da Austro-Ugarska tada sebe vidi kao zaštitnicu katolika i kršćana na Istoku i u Svetoj Zemlji. Svi austro-ugarski vojnici koji su poslani u tu misiju su prije polaska prolazili stroge zdravstvene preglede i testove. Samo najbolji i najsposobniji su odabrani. Kako se je i moj predak našao među njima, ne znam. Možda mu je pripomogao boravak u SAD-u, možda je znao engleski jezik (a na Bliskom istoku se ratovalo protiv Engleza), možda je imao nekog tehničkog znanja zbog rada u Americi. S druge strane – mislim da nije znao ni čitati ni pisati. Zasigurno je bio iznimnog tjelesnog zdravlja, građe i snage – to možemo sa sigurnošću ustvrditi samim time što je uspješno prošao sve te testove, ali i potvrditi njegovom kasnijom vitalnošću te dugovječnim životom. Možda je – možda najviše svemu kumovala činjenica da se u domovinu vratio upravo oko 1915./1916. godine – taman na vrijeme za polazak.
Ekspedicijske postrojbe dobrim dijelom sastavljene od Mađara sa zapovjednim mjestima u Budimpešti i danas slovačkim Košicama te nešto pripadnika ostalih naroda iz ugarskog dijela carstva, uključujući i ponekog Hrvata, na put kreću u proljeće 1916., praćene fanfarama i glazbom. Car i kralj Franjo Josip pri tome, neuvjeren u uspjeh misije, pesimistično izjavljuje nešto u stilu: „Ove dečke više ne ćemo vidjeti!“ Po svom prvom zapovjedniku Adolfu Wilhelmu von Marno und Eichenhorst, ekspedicijske postrojbe dobivaju naziv „Divizija von Marno“.
U Konstantinopolu su dočekani s velikim svečanostima i orijentalnim počastima, a dolaze ih pozdraviti i sam Enver Pasha te sultan Mehmed V. U kasnom ožujku nastavljaju put vlakom te zatim kolima prelaze planine Taurus. U Damasku se opet ukrcavaju na vlak, dolaze u Svetu Zemlju i prolaze kroz Jeruzalem te 12. travnja stižu do pustinje Negev gdje se u gradu Beershebi sastaju sa savezničkim turskim postrojbama.
Tu, da bi se što bolje aklimatizirali na pustinjske uvjete, redovito kreću na duge marševe. U svibnju tako prevaljuju 170 kilometara od Beershebe do Hebrona, Betlehema, Jeruzalema i natrag. Njihov posjet Jeruzalemu, gotovo u svojevrsnom turističkom obliku, posebno se pamti. Posjećuju razne bogomolje, razgledavaju grad, orkestar neumorno svira privlačeći pozornost cijelog Svetog grada. Smješteni su u hodočasničkom hospiciju St. Paulus, a vojna bolnica se nalazi u samostanu Ratisbonne.
U kolovozu 1916. započinje pohod na Suez, no bez uspjeha. Međutim, zahvaljujući austro-ugarskom topništvu otomanske snage uspijevaju zaustaviti britanski protunapad. Spomenimo da su Suezom nekih 17 godina ranije prošli još neki Karlovčani na svom putu u afričku Etiopiju – braća Mirko i Stjepan Seljan.
U studenom 1916. naši topnici zimuju u Betlehemu, Isusovom rodnom gradu gdje su smješteni u salezijanskim i karmelićanskim samostanima. Tu ih zatiče i vijest o smrti Franje Josipa te tu polažu i prisegu novom kralju i caru Karlu. Stanovništvu Betlehema ostaju u posebno ugodnom sjećanju budući da se snažno angažiraju u pomaganju mještanima, podjeli hrane i ublažavanju posljedica velike gladi koja te zime vlada.
U ožujku 1917. britanski Egipatski ekspedicijski korpus kreće u snažan protunapad. Prvi britanski napad na Gazu ne uspijeva, zaustavljen je upravo ponajviše zahvaljujući austro-ugarskom topništvu. Gubitci naših snaga su maleni, no u borbi pada satnik Wladislaus Ritter von Truszkowski. Ni sljedeći britanski napad na Gazu u travnju 1917. ne uspijeva i austro-ugarsko topništvo se ponovno dokazuje. U tim bitkama kod Gaze Britanci prvi put u povijesti na azijskom tlu koriste tenkove. Prema nekim istraživačima, britanski tenkovi su se našli oči u oči upravo s austro-ugarskim topnicima. Naši topnici ostvarivali su pogotke. Je li moj pra-pradjed Mijo bio na tom mjestu, je li svojim očima svjedočio povijesti i ispaljenju hica na britanski tenk?
U lipnju na čelo britanskih snaga dolazi konjički general Edmund Allenby te u kolovozu kreće novi udar. Ovaj put Britanci probijaju obrambene linije. Naši topnici cijelo vrijeme štite povlačenje otomanskih snaga. Upravo tada se događa i znamenit juriš australske lake konjice kod Beershebe o kojem je snimljen i film The Lighthorsemen (Laka konjica) 1987. Te ludo hrabre Australce možemo vidjeti i u jednoj epizodi Kronika mladog Indiane Jonesa (Bitka kod Beershebe). Je li moj Mijo svjedočio jurišu australskih konjanika?
Kasnije naši topnici sudjeluju u dvije bitke u dolini rijeke Jordan. Na kraju se povlače prema Aleppu i Damasku u Siriji. Pri tome poručnik Spanner vrši i arheološka istraživanja grada Resafe. Uz Britance u dolini Jordana su i arapski ustanici u čijem djelovanju veliku ulogu ima već spomenuti T. E. Lawrence, poznatiji kao Lawrence od Arabije. On austro-ugarske časnike spominje i u Sedam stupova mudrosti opisujući napad arapskih ustanika na jednu željezničku postaju u Jordanu. Zadržimo se još malo na špijunima. Nije Lawrence bio jedini. Imali smo i mi svoga. Alois Musil (1868. – 1944.) rodom iz Moravske u današnjoj Češkoj bio je teolog, znanstvenik, istraživač, orijentalist, pisac, čovjek iznimno zanimljivog i bogatog životopisa čiji je posao na tom prostoru bio suzbiti britanski utjecaj na Arape i onemogućiti Lawrencove napore. Što je on bio za našu Austro-Ugarsku to je pak Curt Max Prüfer (1881. – 1959.) bio za Nijemce. Iznimno zanimljiva, ali još više opasna i krvava vremena u kojima su se ispreplitali rat, špijunaža, diplomacija, znanost, istraživanje – no, zar nije zapravo tako oduvijek bilo?
Gdje je točno moj Mijo zarobljen – najvjerojatnije prilikom tog posljednjeg britanskog proboja ili, što mi je vjerojatnije, nešto kasnije na Jordanu, budući da nam je ostala ta predaja da se kupao u rijeci u kojoj se krstio Isus.
Ostatci austro-ugarske ekspedicije se probijaju do Konstantinopola i konačno u proljeće 1919. vraćaju kući preko Trsta. Kojim putem su se vratili oni koji su pali u ruke Englezima, poput Mije Grčića – ne znam. Britanski logori za vojne zarobljenike nalazili su se i u Egiptu. Neki članovi internetskih foruma su mi pomagali u pretraživanju kartica ratnih zarobljenika u tim anglo-egipatskim logorima, no još do sada Miju nismo pronašli.
Ratni put austro-ugarskih topnika na Bliskom istoku je i dalje velika nepoznanica među mnogim povjesničarima. Iako im je kralj i car Franjo Josip prorokovao tešku sudbinu, činjenica je da su prošli bolje od mnogih svojih suboraca, izbjegavši najveće klaonice Prvog svjetskog rata. Naravno – kao što sam spomenuo, austro-ugarska prisutnost na Bliskom istoku je bila puno složenija i obimnija od ovog prikaza. Uz topnike Divizije von Marno i njihove prateće i pomoćne postrojbe i osoblje, na razna mjesta i dužnosti bili su razmješteni pripadnici raznih drugih rodova i službi, diplomatsko i pomoćno osoblje, na području Bliskog istoka su djelovale razne austro-ugarske vojne i obavještajne misije. Austro-ugarski vojnici su bili s Turcima i na Galipolju. Sve te postrojbe, jedinice, skupine i pojedinci imali su svoje vlastite puteve i priče. Istraživanje svega toga je posao za profesionalne povjesničare, a ja sam u tome samo pokušao pronaći jednog davnog Zadobarca kojeg je život nosio od Zapada do Istoka, od Atlantika i Amerike do Levanta i Svete Zemlje, čovjeka koji se nije bavio visokom politikom niti ju je vjerojatno nešto posebno razumio, a opet je svjedočio povijesnim događajima.
Moj predak Mijo, kako su ga potomci pamtili, bio je pedantan, discipliniran i strog. Vojnik u odori – vojnik u seljačkom odijelu. Sa suprugom je imao još nekoliko kćeri. Nažalost, u Drugom svjetskom ratu su izgubili sina Matu, golobradog mladića, hrvatskog domobrana. Ostao je u to vrijeme i bez zeta, mog pradjeda, kao i brojnih drugih rođaka i poznanika. Drugi svjetski rat mu je nanio daleko više boli od Prvog u kojem je i sam sudjelovao. Zadobarski Argonaut Mijo – Mican Grčić kao i žena mu Katarina Priselac preminuli su u lijepoj dobi, 1974. godine, četrnaest godina prije mog rođenja. Pokopani su kod kapele Svetog Antuna u svom Zadobarju.
Moj tata se svog pradjeda sjeća kroz nekoliko uspomena. Jednom je prilikom došao k nama na drugu obalu Dobre. Sjedio je na nekom panju i zamišljeno pjevao neku staru melodiju, negdje krajem 1960-ih ili početkom 1970-ih godina. Je li neki slučajni prolaznik koji bi krajičkom oka spazio tog u daljinu zagledanog starca, uopće mogao zamisliti što je taj čovjek sve u životu doživio. Vidio je rudnike i čeličane Amerike, zemlje budućnosti. Bio je član družine odabranih koja se poput antičkih Argonauta zaputila u nepoznato, u zemlju pradavne prošlosti. Drevni Konstantinopol i predzadnji turski sultan dočekali su ih s pjesmom, vidio je svete hramove Levanta, hodao je zemljom Kristovom i vodom Jordana. Bio je među prvim ljudima na svijetu koji su ratovali protiv tenkova. Je li taj zamišljeni slučajni prolaznik uopće mogao zamisliti takvu priču, takav filmski scenarij – vjerujem da nije. Za njega bi to bio tek neki običan starac. A pra-pradjed Mijo, on je kroz sve to ostao seljak i Zadobarac kojem je s vremenom cijeli njegov život postao nešto potpuno normalno i uobičajeno. Je li stvarno njegova priča tako obična – vjerujem da nije i da je vrijedna očuvanja. Kako je to fascinantno – od zaborava ju je sačuvalo tek nekoliko usputnih rečenica moga djeda koje sam onako slučajno, ili ipak ne tako slučajno – zapamtio.
Danijel Mataković
Izvori:
Austro-ugarske postrojbe u Palestini
Austro-ugarske postrojbe na Levantu
Austro-ugarske postrojbe na Levantu
Great War Forum – Austro-ugarsko topništvo u Palestini
Fotografije:
Austro-ugarske postrojbe u Palestini – Fotografije