Danas, 16. rujna, obilježava se Međunarodni dan zaštite ozonskog sloja – dan koji nas podsjeća na jedan od najvećih okolišnih problema s kojima se svijet suočio posljednjih desetljeća. No priča o ozonskoj rupi danas ipak ima nešto optimističniji nastavak.
Ozonski sloj nalazi se visoko u atmosferi i ima važnu ulogu – apsorbira velik dio štetnog ultraljubičastog UV-B zračenja i tako štiti ljude, životinje i biljke.
A gdje je nestala „ozonska rupa”?
Nije nestala, ali se dugoročno stanje poboljšava.
Ozonska rupa iznad Antarktike nastaje sezonski, tijekom proljeća na južnoj hemisferi. Riječ je o području u kojem je koncentracija ozona izrazito smanjena, a NASA ga prati pomoću satelitskih mjerenja. I 2026. godine znanstvenici svakodnevno prate njezin razvoj.
Problem je posebno izražen postao tijekom 20. stoljeća zbog kemikalija poput klorofluorougljika (CFC), koje su se koristile, među ostalim, u rashladnim sustavima i aerosolima. U stratosferi se iz njih oslobađaju klor i brom, koji kemijskim reakcijama uništavaju ozon.
Jedan međunarodni dogovor napravio je veliku razliku
Prekretnica je bio Montrealski protokol iz 1987. godine, kojim je pokrenuto postupno ukidanje proizvodnje i potrošnje tvari koje oštećuju ozonski sloj. Prema Svjetskoj meteorološkoj organizaciji, do 2025. godine tim je sporazumom postupno ukinuto više od 99 posto proizvodnje i potrošnje kontroliranih tvari koje oštećuju ozon.
Rezultati se vide u dugoročnim mjerenjima. WMO je krajem 2025. objavio da je ozonska rupa te godine bila relativno mala i kratkotrajna te da dugoročni trend potvrđuje oporavak ozonskog sloja.
Prema dosadašnjim znanstvenim procjenama, ako se nastave sadašnje politike zaštite ozonskog sloja, globalni ozon mogao bi se vratiti na vrijednosti iz 1980. godine oko 2040., na Arktiku oko 2045., a nad Antarktikom oko 2066. godine. Novi veliki WMO/UNEP znanstveni izvještaj za 2026. još je u izradi, a njegovo se objavljivanje očekuje krajem godine.
Ipak, priča još nije gotova
Ozonski sloj ne oporavlja se preko noći. Tvari koje oštećuju ozon mogu dugo ostati u atmosferi, a veličina ozonske rupe razlikuje se od godine do godine i ovisi i o atmosferskim uvjetima.
NASA tako i ovih dana prati razvoj ozonske rupe iznad Antarktike. Na njihovoj stranici dostupni su aktualni podaci za sezonu 2026., uključujući površinu ozonske rupe, minimalnu koncentraciju ozona i temperaturu u stratosferi.
Priča o ozonskom sloju zato je zanimljiva i izvan samog ekološkog problema: pokazuje da međunarodni dogovor, znanstvena upozorenja i dugoročno praćenje mogu donijeti konkretne rezultate.
A ono što se nekada činilo kao jedan od najvećih globalnih ekoloških problema danas je, barem prema dosadašnjim mjerenjima, priča o postupnom oporavku.