KADA JE VRIJEME ZA POKAJATI SE

Dva su prijatelja živjela u istoj zgradi, jedan na prvom katu, jedan na drugom, pa ćemo ih tako i zvati, Prvi i Drugi. Zajedno su odrasli, zajedno vozili bicikl, zajedno naučili svirati gitaru, zajedno se prvi puta zaljubili, nerazdvojni su bili kao rođena braća.

Jednog dana, kada su već odrasli, zajedno su ušli u posao i uložili veliku svotu novaca. Posao su podijelili popola, imajući neograničeno povjerenje jedan u drugoga.

No nakon nekoliko godina, Prvi je poslušao savjet zlih ljudi, prevario Drugog, preuzeo posao te na najgori mogući način prekinuo cjeloživotno prijateljstvo. Sljedećih desetljeća, Prvi je uživao u plodovima tuđeg rada, dok je Drugi zapao u bijedu i siromaštvo te se zakleo da svom bivšem prijatelju nikada izdaju ne će oprostiti.

Prolazile su godine, njih dvojica ostarjeli i Prvi je došao na korak od smrti. U smrtnoj postelji iskreno se pokaje i pozove bivšeg prijatelju. Kaže mu: „Molim te oprosti mi, svjestan sam da sam te izdao, ali dozvoli mi da se raziđemo pomireni!“

No Drugi mu odgovori: „Svjesno si me prevario, nanio mi zlo i uništio život. Bili smo nerazdvojni, mislio sam da ti vlastiti život mogu položiti u ruke, a ti si me izdao. Ta me izdaja boli daleko gore od prijevare nekoga stranca. Sada kada ideš na vječni sud, od straha pred Božjom presudom ti me pozivaš i moliš za oprost. Imao si cijeli život za kajanje i vraćanje duga, ali nisi ništa učinio. Ja ti oprost ne mogu i ne ću dati jer znam da to radiš samo od straha pred Svevišnjim. Ja svoju čast ne želim pogaziti!“ To izreče i otiđe. Sobom se prolomi zastrašujući krik i Prvi umre u strašnim mukama.

Ako ste nekome nanijeli zlo, ako ste nekoga svjesno prevarili i uništili mu snove, iskreno se pokajte i za oprost zamolite na vrijeme jer jednoga dana više vam nitko ne će vjerovati. A i zašto bi?