” Hvaljen Isus! Čestita vam Badnja večer i Adam i Eva! “
Hrvatska narodna baština je prepuna običaja vezanih uz kršćanske blagdane, a napose Božić. Hrvatska riječ Božić je umanjenica riječi Bog te je preuzeta kao naziv blagdana i označava dan kada se rodio mali Bog – Isus Krist. Božić je proslava rođenja nade i svjetla u dugoj i mračnoj zimskoj noći, a ta nada i to svjetlo je – Isus Krist, mali Bog. Osnovna simbolika Božića je pobjeda svega što je lijepo, dobro i plemenito, pobjeda života nad smrću, dobra nad zlom, svjetla nad tamom, vjere nad očajem. Zboga toga su kroz sve božićne običaje poput nevidljivih niti isprepletene želje za zdravljem, plodnošću i blagostanjem. Vidljivi i osjetivi znakovi tih želja i nadanja su vatra, plamen svijeće, svjetlo, toplina, pšenica, žito i kruh koji su prehranjivali naše pretke, vazdazeleno drveće koje opstaje kroz hladni dio godine itd. Nisu ti običaji nastali kao nečiji hir ili nasumično ispunjenje slobodnog vremena već je svaki od njih imao svoje duboko simboličko i metafizičko značenje i svoj – smisao.
Zanimljivo je da mnogi naši običaji sežu daleko u prošlost te ponekad imaju izvor u raznim europskim pretkršćanskim tradicijama koje su se skladno uklopile u novi kršćanski svjetonazor te se na taj način oplemenile i posvetile. Nažalost, s vremenom su se mnogi lijepi običaji izgubili ili pak iskvarili i udaljili od svog osnovnog značenja te danas ostaju živjeti samo u uspomenama starijih naraštaja. Najviše toga je iz svijesti i stvarnosti nestalo u vremenima druge polovice 20. stoljeća. Zbog toga vam donosimo pregled nekih uspomena iz starijih vremena kao i još uvijek živućih ili u drugačijem obliku postojećih božićnih običaja i rituala s karlovačko-ozaljsko-dugoreških prostora. Naravno, oni običaji vezani uz zazivanje blagoslova na polja, stoku itd. su se više održali među seoskim nego među gradskim stanovništvom koje nema veze s ratarstvom i stočarstvom. Razmislite što bi od toga i na koji način mogli obnoviti ili nekako drugačije oživjeti u vlastitom domu ili zajednici. Pohvalna je činjenica da se danas među najmlađim naraštajima može primijetiti sve veće zanimanje za tradiciju i život njihovih pradjedova i prabaka.
VRIJEME DOŠAŠĆA I ADVENTSKI VIJENAC
Prvi božićni običaj kojim započinje božićno i novogodišnje vrijeme jest stavljanje adventskog vijenca na stol – vijenac je to izrađen od zimzelenog granja s četiri svijeće, simbol iščekivanja rođenja maloga Boga. Krug predstavlja vječnost, svaka svijeća ima svoje značenje, a njihovo postupno paljenje polako nas približava vrhuncu – Božiću. Taj je lijep i smislen običaj novijeg doba, a u naše se krajeve proširio iz njemačkih zemalja. Prva svijeća pali se na prvu nedjelju došašća – vremena pripreme za Božić koje započinje četiri nedjelje prije samoga Božića. Svaka sljedeća svijeća pali se svake sljedeće nedjelje. Na ulazna vrata se također stavlja božićni vijenac isto tako izrađen od prirodnog zelenila. Miris crnogorice uvlači se u svaki dio doma i neodvojivi je dio blagdanskog ugođaja. Ako čovjek i ne ide na mise preko godine – barem bi u došašću trebao ići na rane jutarnje mise – zornice.
SVETI NIKOLA I STRAŠNI KRAMPUS
6. prosinca
Kod nas je uobičajeno da djeci darove donose sveti Nikola i njegov pratitelj Krampus (lik iz starih predaja srednjoeuropskih alpskih naroda). Sveti Nikola je kršćanski biskup, dobročinitelj koji dobru djecu nagrađuje, a Krampus je njegov pratitelj, crni lik strašnog izgleda okovan u lance kojima zvecka dok dolazi te zločestoj djeci ostavlja šibe – u teoriji. U praksi i dobra djeca dobivaju šibe – za svaki slučaj da se ne pokvare. Krampus nosi i veliku vreću u koju stavlja i odnosi zločestu djecu.
Običaj je da djeca uvečer blagdana svetog Nikole u prozoru ostave ulaštene i uređene čizmice u kojima ujutro pronađu darove. Darove ostavljaju biskup Nikola i Krampus – barem djeca tako misle. Većinom se ne radi o skupim poklonima već o nekom voću, čokoladi, knjizi ili maloj igrački, kao i nezaobilaznoj šibi. Običaj je da djeca koja su se izuzetno iskazala svojom dobrotom dobiju zlatne šibe, a ona malo „težeg karaktera“ srebrne šibe. Iako štovanje Svetog Nikole u Hrvatskoj seže duboko u prošlost, sam običaj darivanja u čizmice se vjerojatno proširio u nedavnim stoljećima. Na sam Božić u nekim obiteljima djeci darove pod bor donosi Mali Isus. Obavezan dar u božićno vrijeme su jabuke i naranče, tzv. božićnice.
SIJANJE BOŽIĆNE PŠENICE NA SVETU LUCIJU
13. prosinca
Sljedeći božićni običaj je sijanje pšenice na blagdan Svete Lucije 13. prosinca. Riječ je o jednom od najstarijih, izvorno hrvatskih običaja. Pšenica, simbol života, sije se u malu posudu i zatim stavlja na neko toplo mjesto gdje se redovito provjerava i zalijeva, za što su najčešće zadužena djeca. Nakon što pšenica naraste, često se ukrasi hrvatskom trobojnicom crven–bijeli–plavi, a ponekad se u sredinu posude stavlja i svijeća. Taj lijepi običaj ima svrhu zazivanja blagoslova na zemlju i predviđanja rodnosti i plodnosti u nadolazećoj godini. Prema tome kolika bi i kakva pšenica do Božića izrasla određivalo bi se koliko će sljedeća godina biti plodna.
Pšenica se zatim stavlja ispod bora zajedno s malim drvenim jaslicama, a na blagdan Sveta tri kralja bi se bacala na polje na kojem bi se pšenica inače sijala kako bi ga blagoslovila i potaknula na plodnost. U starim vremenima je sve moralo imati svoj smisao i svoju simboliku.
ČIŠĆENJE, POSPREMANJE I PRIPREMANJE
U danima pred Božić sve treba počistiti, pospremiti i urediti kako bi dostojanstveno dočekali Isusov rođendan – vlastito odijelo, stan, kuću i cijelo imanje. Treba urediti i vlastitu dušu te otići na ispovijed. Blago i domaće životinje također kroz te dane moraju biti nahranjene, čiste i zadovoljne.
BADNJAK
24. prosinca
Sama riječ Badnjak dolazi od riječi „bdjeti“ ili izraza „razbadriti se“ u značenju razbuditi se tj. biti budan. Badnjakom se u hrvatskoj tradiciji naziva dan koji prethodi Božiću, ali i drvo koje se na Badnji dan u nekim krajevima palilo na kućnom ognjištu.
Badnjak je u našem narodu dan prepun sitnih rituala i posebne topline. Tog dana, i nekoliko dana ranije, peku se kolači i razne poslastice. Kuću ispunjavaju slatki mirisi cimeta, klinčića i voća. Nezaobilazne poslastice za svaki blagdan bile su i još uvijek jesu domaća makovnjača i orihnjača te razne povitice i gibanjice.
Tog dana kao i za cijelo vrijeme blagdana sve su domaće životinje nekada bile posebno pažene i hranjene – i one su morale imati Božić. Također se tog dana moraju nacijepati drva za više dana jer se na Božić, kao i na svaki drugi blagdan, ne smiju cijepati. Na Badnjak se ne smije jesti meso. Za ručak se priprema riba – najčešće domaća pastrva ili u posljednje vrijeme popularni bakalar.
KIĆENJE BORA
Božićno drvce (bor) zasigurno je jedna od najpoznatijih božićnih tradicija koja okuplja cijelu obitelj, a posebno joj se raduju najmlađi. Zanimljivo je da je taj običaj potekao iz Njemačke iz 16. stoljeća, a u hrvatskim zemljama se udomaćio tek prije nekih dvjestotinjak godina.
No i prije no što su počeli kititi zimzelena božićna drvca, Hrvati su za božićno vrijeme svoje domove bogato i maštovito ukrašavali zelenilom i cvijećem, slamom i raznim plodovima. Nekada su se božićna drvca ukrašavala voćem, suhim kolačićima, obojanim češerima, zvončićima, licitarskim srcima, pozlaćenim orasima i lješnjacima. Na vrh drvca se postavlja koplje, anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Betlehemsku zvijezdu iz priče o rođenju Isusa Krista. Čest je i lijep običaj da se ispod drvca postave i malene jaslice koje prikazuju Svetu obitelj, anđele, pastire, životinje u štalici i druge likove iz priče o Isusovom rođenju.
U hrvatskoj tradiciji božićno drvce u jutro na Badnji dan u šumi posijeku otac obitelji i djeca. Nekada se umjesto jele ili smreke, u kući često kitila borovica. Cijela obitelj kiti bor na Badnju večer te je ono nekada ostajalo u domu sve do blagdana Svijećnice (2. veljače) ili u nekim krajevima do blagdana sv. Antuna Pustinjaka (17. siječnja). Danas se bor često “raskapa” na blagdan Sveta tri kralja, to jest na Bogojavljenje (6. siječnja) što je odmak od hrvatske tradicije i pojava novijeg doba.
UNOŠENJE SLAME – SIMBOL ISUSOVOG ROĐENJA U ŠTALI
U hrvatskim domovima se na Badnju večer, pod božićni stol, kao simbol Isusovog rođenja u štalici, svečano unosila slama. Donosio bi ju otac obitelji, gospodar kuće, zajedno sa svijećom. Riječ je o prastarom, izvorno hrvatskom narodnom običaju s dubokim značenjem. Tim činom, uz niz manjih rituala te izgovaranjem tradicionalnih čestitarskih rečenica, u kuću bi se donosio Božić. Na slami bi se djeca igrala i provodila vrijeme, a od slame bi se radili razni ukrasi i vjenčići.
Taj je prastari, u narodnu svijest duboko ukorijenjen običaj, u većini obitelji nestao u drugoj polovici 20. stoljeća. Bilo bi lijepo obnoviti ga – za to nam nije ništa posebno potrebno, samo stručak slame i malo dobre volje.
DONOŠENJE BOŽIĆA, BOŽIĆNI STOL I BADNJA VEČER
U našim karlovačkim krajevima i danas je ponegdje živ običaj unošenja Božića na Badnju večer koji zapravo predstavlja preživjeli nastavak običaja unošenja slame, odnosno nekada se Božić unosio zajedno sa slamom. Svaka obitelj ima neke svoje sitne rituale, no glavne crte običaja su iste.
Sve počinje nakon što padne mrak, najčešće nakon večernjeg pozdravljenja. Svjetla u kući bi se ugasila, a najstariji i najmlađi muški član obitelji (najčešće djed i unuk) bi s dvorišta ili iz neke susjedne sobe, u kuhinju gdje će biti večera, donosili upaljenu blagoslovljenu svijeću i božićni kruh zvan mladoletnjak, libnjak, a ponegdje i polibnica. U starija vremena unosila se i slama. Mladoletnjak je okrugli kruh koji je obrubljen i podijeljen pletenicom na četiri dijela koja predstavljaju kalendar te svojevrstan godišnji ciklus obitelji. Ukrašava se vjerskim i narodnim simbolima i zvijezdama, prikazima životinja, žita i plodova, karakterističnim za svako godišnje doba. Mladoletnjak se najčešće na Sveta tri kralja, nakon što je već blagoslovljen, daje stoci kako bi i ona bila blagoslovljena, zdrava i snažna. Što god je blagoslovljeno, što kod se koristi u takvim svečanim prigodama nije se smjelo samo tako bacati u smeće već je trebalo imati i svoj simbolički završetak – a ne kao što danas stare borove jednostavno bacimo u kontejner.
Pri donošenju Božića bi se pjevale božićne pjesme, poput Narodil nam se kralj nebeski ili Va se vrime godišća. Kad bi ušli u blagovaonu gdje bi ih dočekali ostali ukućani, otac obitelji bi pozdravio s: “Hvaljen Isus i Marija!”, ukućani bi odgovorili s: “Uvijeke hvaljen!” te bi svi zajedno klečući na podu izmolili Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Potom bi se svi izljubili i čestitali si Božić – tim je činom Božić došao u kuću.
Jedan kutak obiteljskog stola bi se posebno uredio za božićni stol, svojevrstan obiteljski božićni oltar. Tu bi se uz mladoletnjak i sviću stavljali i razni drugi simbolični predmeti poput posude u koju bi se nasule dvije, tri šake zrna pšenice ili neke druge žitarice te stavila jedna lijepa, zdrava glavica češnjaka i novčanica što je trebalo simbolizirati želje i nadanja za nadolazeću godinu – pšenica plodnost zemlje i blaga, češnjak zdravlje obitelji i blaga, a novčanica materijalno bogatstvo. Tu bi se u stara vremena našla i posudica s medom, još jednim simbolom zdravlja i blagostanja. U Tomašnici uz Dobru na stol se stavljao i veliki ključ od pimnice (podruma), brus za kosu, a na uglove stola klasi kukuruza. Smisao je opet jasan, ključ zaziva blagoslov vinograda, vina, svega onoga što se sprema u podrum, brus blagoslov polja i sijena, a klasi kukuruza obilje kukuruze koja je kod nas bila izuzetno važna žitarica. U domu je obavezno trebalo biti i tamjana koji se tih dana palio na šparetu i njime se kadila kuća.
Nakon toga bi obitelj pristupala večeri. Jelo bi se posno jelo koje se u karlovačkom kraju između Dobre i Kupe često tradicionalno sastojalo od nezačinjenog kuhanog graha i širokih domaćih rezanaca s malo crvene paprike te povitice od sira. Običaj je bio i pojesti žlicu meda – opet već spomenuta simbolika zdravlja. Kroz to vrijeme, u pećnicama se peče svinjska vratina, purica, patka, guska, kuha se sarma, kako već u kojoj obitelji – sve za nadolazeće svečane dane.
U nekim obiteljima darove pod bor te večeri ili na božićno jutro donosi Mali Isus. Lijepa stara priča kaže da u badnjoj noći životinje u štali dobivaju dar govora te mogu između sebe razgovarati baš kao i ljudi.
BDIJENJE I SVIJEĆA KOJA MORA GORJETI DO JUTRA
Vatra u štednjaku i blagoslovljena božićna svijeća su nekada morale gorjeti cijelu noć – nisu se smjele ugasiti, a netko od ukućana je morao ostati budan cijelu noć, bdjeti te dočekati božićno jutro. Svijeća koja se pali na Badnjak te gori kroz božićno vrijeme mora biti blagoslovljena na prošli blagdan Svijećnicu. Vatra, svjetlost i toplina su izuzetno bitni simboli Božića. U novije vrijeme raširio se običaj unošenja Betlehemskog božićnog svjetla kojeg donose mali izviđači na mise, a ljudi ga zatim odnose svojim kućama.
POLNOĆKA
Nakon večere se kreće na misu polnoćku. Nekada se na polnoćke išlo pješice pa bi se taj put, pogotovo za mlađe naraštaje, pretvarao u pravu malu pustolovinu. Polnoćke su posebno svečane mise, a izuzetan ugođaj na njima stvaraju božićne pjesme kojima naša hrvatska narodna baština obiluje. U nekim župama je bio običaj na polnoćki pred crkvom upaliti baklje koje su se onda nosile kućama obasjavajući božićnu noć.
BOŽIĆNI DAN I BOŽIĆNICA
25. prosinca
Prvi čestitar koji bi posjetio kuću na Božić trebao bi biti zdrav i veseo što bi obitelji donijelo sreću. Mladići su djevojkama koje su im se sviđale često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu tj. ukrašenu jabuku. Na Božić se obavezno ide na svetu misu, a nakon toga slijedi obiteljski božićni ručak te se dan provodi u krugu obitelji i uže rodbine.
Običaj nalaže da se na Božić blaguje perad poput purice, patke, guske itd. U središnjoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj se na Božić najčešće blaguje purica s mlincima, uz nezaobilaznu francusku salatu koja je u posljednjim desetljećima također postala dio naše tradicije.
Od slastica na stolu su orihnjača i makovnjača, razne povitice i gibanjice, fritule, čupavci, mađarice, podravske kocke, brijuni, ruske kape, salenjaci, kiflice, raznovrsni suhi kolači itd. Neke od tih slastica se kod nas peku već desetljećima pa čak i stoljećima, a neke smo naučili pripremati tek u novije vrijeme. Naravno, danas je božićni ručak daleko raskošniji i obilniji nego u starim vremenima kada je jedan suhi kolačić vrijedio više od punog protvana današnjih čupavaca.
ŠTEFANJA – BLAGDAN SVETOG STJEPANA PRVOMUČENIKA
26. prosinca
Za Štefanju ili blagdan svetog Stjepana Prvomučenika bi se nekada posjećivali rođaci ili prijatelji koji nose to ime. Sveti Stjepan je zaštitnik konja pa bi ljudi na taj dan u našim krajevima na svečano okićenim konjima jašući obilazili i čestitali imendan Stjepanima, a oni bi ih pak častili pićem i jelom. Naravno – jahali bi oni koji bi imali konje. Lijep je to običaj koji se ponegdje i danas održava.
BLAGOSLOV KUĆA – G + M + B
Između Božića i Nove godine
U danima između Božića i Nove godine svećenik dolazi u blagoslov kuće. U nekim se krajevima za to kaže “ide pop s krišcum”. Pri dolasku svećenikova pratnja zvoni zvonima te se pjevaju božićne pjesme, najčešće Narodil nam se kralj nebeski. Zvonar pri tome na ulazna vrata kredom piše godinu i slova G + M + B koja simboliziraju Sveta tri kralja (Gašpara, Melkiora i Baltazara) te ostavlja svete sličice. Svećenik blagoslivlja sve predmete postavljene na božićnom stolu preko kojih se blagoslov onda prenosi i na sve ono što oni predstavljaju. Običaj je svećenika i njegovu pratnju, zvonara, ministranta, počastiti pićem i kolačima ili domaćim narescima.
NEVINA DJEČICA – DROBNE DICE DAN
28. prosinca
Na blagdan zanimljivog pučkog imena – Drobne dice dan, obilježava se svetopisamski događaj pokolja nevine dječice od strane kralja Heroda.
NOVA GODINA – NOVO LETO
1. siječnja
Božić se nekada smatrao početkom nove godine. O tome nam govori i pjesma Narodil nam se kralj nebeski te se zato sam 1. siječnja nije obilježavao tako raskošno i svečano kao danas. Naravno, odlazak na svetu misu je obavezan. Jedan od običaja je na Novu godinu jesti svinjetinu. Razlog je taj što svinja nogama grabi prema naprijed – pa tako i u novoj godini treba ići naprijed, a ne natrag. Nikako se tog dana ne smije jesti perad jer ona svojim nogama samo sve razgrće oko sebe. Opet – sve mora (ili je moralo) imati svoju simboliku.
SVETA TRI KRALJA I BLAGOSLOV SVETE VODE I IMANJA
6. siječnja
Nekada su dječaci čestitari u nekim hrvatskim krajevima u noći uoči Sveta tri kralja išli u tzv. trikraljske ophode, noseći ukrašenu i prigodno izrađenu trikraljsku zvijezdu te pjevajući prigodnu pjesmu. Stari je običaj da se na blagdan Sveta tri kralja u crkvama blagoslivlja voda te da vjernici odlaze na mise po nju. Zatim bi po povratku svojim domovima svetom ili blagoslovljenom vodom blagoslivljali svoje kuće, gospodarske zgrade, polja i šume, staje, blago i cjelokupnu imovinu. Božićna pšenica se najčešće tog dana baca na polje na kojem će se pšenica i uzgajati, a kruh mladoletnjak se lomi i daje blagu.
Također se na Sveta tri kralja u karlovačkom kraju tradicionalno kuha domaća kobasica (mesnata kobasa ili češnjovka) s kiselim zeljem.
SVETI ANTUN PUSTINJAK – ZIMSKA JANTONOVA
17. siječnja
Sveti Antun (Janton) Pustinjak je zaštitnik stoke i na taj dan se u nekim crkvama blagoslivljalo blago (stoka) koje je predstavljalo najveći imetak svake obitelji. Čak i oni gospodari koji nisu redovno išli u crkvu, na jantonovsku nedilju su trebali ići – ako su željeli biti veliki gospodari. To je bilo posebno izraženo u mjestima gdje postoje kapele svetog Antuna, poput Zadobarja u završkoj župi gdje se održavalo veliko jantonovsko prošćenje. Nekada je bor u mnogim krajevima u kući ostajao upravo do blagdana svetog Antuna Pustinjaka.
SVIJEĆNICA
2. veljače
Nekada su se borovi “raskapali” tek na blagdan Svijećnicu kada se pak u crkve nose svijeće na blagoslov. Te se svijeće zatim koriste u svim prigodama, za blagdane, pri krštenjima, sprovodima itd. Tim blagdanom završava božićno vrijeme i svi običaji vezani uz Božić.
Za budućnost…
Postojao je u našem kraju, kao i cijeloj Hrvatskoj, još čitav niz ovdje nespomenutih raznih običaja i božićnih rituala. Bili su u mnogočemu slični, a opet ponekad s većim, a ponekad manjim razlikama od kraja do kraja, od sela do sela, od obitelji do obitelji. Lijepo se toga prisjetiti, ali još bi ljepše bilo nešto i ponovno oživotvoriti. Ne treba povijest doslovce preslikavati, ali mnogo toga lijepog i dobrog se može prilagoditi današnjim vremenima, može dobiti novi smisao, može se obući u novo svježe ruho i na taj se način ona stara iskra božićne topline može prenijeti na nove naraštaje. Kvalitetan i skladan spoj tradicionalnog i suvremenog uvijek daje najbolje rezultate.
Danijel Mataković