Po čemu je ivanjska noć toliko posebna?

Dvadeset i četvrtog dana mjeseca lipnja, mjeseca zelenila i prekrasnih mirisa, slavimo blagdan svetog Ivana Krstitelja – navjestitelja Isusa Krista, proroka sa svete rijeke Jordan. Taj dan nazivamo Ivanje, Ivanjdan ili u našim čakavsko-kajkavskim krajevima – Jivanja. Za blagdan “zimskog” Ivana Evanđelista, 27. prosinca, više se koristio naziv Januševa. Ivanje je nekada bio najvažniji i središnji dan ljeta, proslava ljetnog suncostaja (solsticija) – trenutka kada je dan najduži, a noć najkraća – poseban blagdan u mnogim europskim tradicijama zaogrnut velom mističnosti. To je proslava topline, snage, plodnosti, vrhunca i kulminacije životne energije – svega onoga što ljeto predstavlja i simbolizira. U europskim ivanjskim običajima posebno mjesto zauzimaju vatra i voda, izvori i zdenci, cvijeće i bilje, a posebno romantičan ugođaj nadolazećoj noći daju upravo – krijesnice. “San ljetne noći” poznata je Shakespearova komedija smještena upravo u jednu takvu ivanjsku noć.

U hrvatskoj tradiciji su Ivanje i ivanjska noć s 23. na 24. lipnja najznačajnija ljetna svetkovina koja se obilježava nizom običaja od kojih su najčešći bili ophodi djevojaka ladarica, uz Dobru i Kupu zvanih krisnice te paljenje ivanjskih vatri i krijesova. Taj se običaj održao i u Karlovcu kroz krijes kojeg pored rijeke Kupe pred svako Ivanje pale Gažani i Banijanci. Prvi zapisi o karlovačkim ivanjskim krijesovima potječu iz davne 1779. godine. Danas s tom manifestacijom započinje i karlovačko Zvjezdano ljeto. Naravno, preko vatre su preskakala djeca i mladi, preko žara se prevodila stoka, a pepeo nosio u vinograde, voćnjake i polja. Vjerovalo se da dokle god seže dim i svjetlo svetih krijesova, do tuda sile zla nemaju moći.

Još jedan ivanjski običaj je i obredno kupanje na rijekama i zdencima te druženje uz izvore vode. Postoje zapisi i sjećanja o bacanju vijenaca cvijeća u rijeke, o kićenju stoke cvijećem, o nošenju upaljenih ivanjskih baklji, o vjerovanjima u magična svojstva bilja, napose ljekovitog te rose ubrane u ivanjskoj noći, o sklapanjima kumstva na Ivanje itd. Nekada su hrvatski ivanjski običaji bili još bogatiji te su nalikovali običajima u ostalim slavenskim zemljama, poput Poljske gdje se taj blagdan naziva Ivan Kupala te se slavi izuzetno zanimljivo.

Donosimo vam nekoliko zapisa o ivanjskim običajima u karlovačkim selima:

“Uoči Sv. Ivana sakupi se više djevojaka i mladića, te na obližnjem brežuljku izvan sela pale vatru zvanu kris. Narod je pripovijedao da se na Sv. Ivana uvečer i čitavu noć marva među sobom razgovara, pa je i čovjek može čuti; volovi se tuže na nesmiljena gospodara, krave na zločestu pastiricu, i uopće izmjenjuju svoje jade. Običaj je također natrgati toliko cvijeća koliko osoba živi u kući, te ga zataknuti u pukotine zidova ili u rešeto. Čija ruža prije uvene, za njega vele da neće preživjeti tu godinu.

Krijesnim, ivanjdanskim ili ladarskim pjesmama ladarice ili krijesnice prizivlju božanstvo za plodnost zemlje i stoke, mole za kišu. U hrvatskim kajkavskim krajevima u narodu je ostala pogovorka: Kad krisnice ladaju, Ivanje je blizu. Domaćini unaprijed priređuju prostor kamo će smjestiti mobe. Taj je u početku imao oblik kvadrata, kasnije prstena. Omeđen je steljom ili habdovinom. Površina tog oblika podijeljena je na frtalje, u koje se postavlja svaka od četiri djevojaka. Posebno se je pazilo kamo se smješta predvodnica.

(slijedi darivanje)

Za negostoljubive domaćine, krijesnice (kao i Jurji) imale su u pripremi pogrdne stihove na istu melodiju, no nisu ih pjevale, nego samo mrmljale u sebi. Domaćin je mogao dati obladivati koje družinče s posebnim stihovima za muško i žensko, ovdje izostavljenima.”

“Ladarice su nagovještale Ivanje! Dan uoči Ivanja ili na sam dan išle su djevojčice u “kris” (krisnice). Obučene u bijelo, išle su od kuće do kuće i prosile Boga zdravlje, rodnu ljetinu. Mladim ukućanima poimence. Domaćini su ih dočekivali s okićenim gankom ili ulazom. Od ivanjskog cvijeća načinjen je na zemlji krug podijeljen u četvero, također s cvijećem. U označena mjesta, u krugu, stale su Ladarice i pjevale:

Uoči Ivanja palio se Ivanjski krijes.”

O ivanjskim običajima u karlovačko-dugoreškim selima je pisao i istraživač Marinko Perušić u svom hvalevrijednom djelu Etnolingvistička građa iz brajskog kraja u općini Duga Resa iz 1989. godine. Evo što on kaže:

“Za Jivanju se u Šćulcu stelja slagala u dva koncentrična kruga, a krijes bi se palio samo na križanji, nasred sela. Djevojke (naziv ladarice u Šćulcu nije poznat) stale bi u sredinu kruga i pjevale, no nije se sviralo.”

“I u Prilišću se Jivanja obilježavala slično drugim selima kraja. Ovdje su se ladarice zvale krisnice (u Mrzlom Polju – ladarice), pjesma im je bila poput one iz Netretića, samo se još dodalo: ” … mi idemo preko sela, a oblaki preko neba.”(možda je to bilo vezano i za sušne Ivandane).”

“Ivanjske pjesme pjevale bi četiri krisnice, mlade djevojčice, u krugu od mlade bujadi, obučene u bijelo, s vjenčićima od ivančica na glavi. Poslije bi otkidajući cvjetne latice i gatale, želeći saznati tko ih voli. Vjerovalo se da na taj dan treba proći uza staju, jer da će se čuti kako stoka govori.”

“U Mrzlom Polju su ladarice bile slično obučene, slično su se vladale i pjevale poput onih u Prilišću:

Kao i drugdje ljeti su se djevojke navečer rado zadržavale oko zdenaca. To je možda posebno karakteristično uopće za ovaj kraj. Tada su se dogovarali ljubavni sastanci, ogovaralo se, igrale igre, zbijale šale, “napivalo” se. U Mrzlom Polju i okolnim selima po tome su posebno bili poznati zdenci: Pimica, Ribnjak, Stehović, Pri Trupcu.”

“Do četiri djevojčice, obučene u narodnu nošnju, kao mladenke, za Ivandan su pjevajući ivanjske pjesme (djevojčice su zvali ladarice, a njihovo pjevanje ladanje, išle od kuće do kuće, skupljajući darove. Dobivale su jaja i novac.

Pjevale su npr.:

“Tote bogdaj dobar danak, daj nam Bog dobro leto”. (Netretić, ispričao Slavko Katušin, 78 god.).

U obližnjem Sminderovskom Selu “ladarice” su nazivali “jivanjim krisnicama” (zanimljivo je da se u cijelom kraju krijesnice osim “krisnicama”, nazivaju i “jivanjčice”). Ovdje su pjevale: “Želimo vam želimo dobar danak, donesal ga, donesal Sveti Jivan”.“

“U Zvečaju su “ladale” žene. Pjevale su:

“Uoči “Jivanje” ispred kuće bi se naokrug postavila bujad, a u krugu opet, i to u obliku križa. “Ladarice” bi pjevajući ivanjske pjesme (“ladajući”) dolazile samo ispred kuće (ponekad uz pratnju svirke) koja je imala tako složenu bujad (stelju).”