Fotografije preuzete: Plemenita glazbeno-konjička čarolija u… – Tomislav Beronić • autor | Facebook
Dugo pripremana predstava „Plemićki konji“ u prostoru Starog grada Ozlja od snova je postala stvarnost, barem tijekom prebrzo proletjelih sati ove prekrasne svibanjske večeri, a potom se vratila u snove iz koje je potekla. Nama, koji smo pridonijeli kratkom ostvarenju tih snova svojim trudom, idejama, maštom i što je najvažnije – dolaskom – zauvijek će ostati predivan osjećaj sudjelovanja u nečem velikom i plemenitom. Nosit ćemo ga u sebi dok nam živo srce bije.
A čarolija ove predstave započela je već na drvenom mostu kaštela, na ulazu u prostor naše časne Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, čuvara sjećanja na plemenite kneginje i knezove Zrinske i Frankopane. Prolazom kroz kulu zakoračili smo u doba renesanse, prekrasnih dama, goropadnih plemića i borbenih vitezova, dvorskih plesova i kneževskih gozbi.
Pogled na zelenilo Kupe s velike terase začinili smo mirisnim pjenušcem, a vrijedna družina potrudila se još malo približiti i neka drevna umijeća. S drevnog frankopanskog posjeda Modruš gostima su ponuđeni vrhunski kozji sirevi Sirana Jagarka, uz njih djela ruku vještih zanatlija drvodjelja LEGI-Skoko i keramičara. Za uzvišeni uvijek prisutni dašak kulture u ovome kaštelu doprinijela su čak dva pisara književnika te cvjetni kutak Sora Cvjetni dizajn – upravo savršen za slikanje sa Starim gradom.
Kad je zvono crkve sv. Vida udarilo sedmi put, na terasu je izašla prva zvijezda večeri – proslavljena operna diva Lidija Horvat Dunjko. Velika hrvatska sopranistica izvela je u klavirskoj pratnji maestra Marija Čopora „Ariju Jelene“ iz čuvene opere Ivana pl. Zajca „Nikola Šubić Zrinski“, a potom još nekoliko predivnih točaka. Ponos pripadnosti tome trenutku ozario je lica dama i gospode na terasi iznad mirne i zelene rijeke.
I kao da je samo sunce uživalo u prizorima zmajskoga grada. Čak je otjeralo sve oblake s horizonta samo da bi što duže gledalo u dvorište i doživjelo makar djelić onoga što smo namijenili večeri. Zalazak sunca popraćen je pričama o Frankopanima, o knezu krčkom, modruškom i senjskom, Nikoli IV. prvom od toga roda u drevnom Ozlju, o njegovoj supruzi Doroteji Gorjanskoj, o sinu Stjepanu, nasljedniku ovoga posjeda, velikom unuku Bernardinu i naročito o njegovoj slavnoj praunuci Beatrice, najbogatijoj ženi Europe onoga doba. A potom smo lomili kruh. Isti onakav kakav su stoljećima lomili gospodari ovoga grada, kruh kojega je tajni recept svaka kneginja Frankopan ljubomorno čuvala i predavala svojoj snahi kada se njezin sin oženio.
A taj kruh je ponuđen gostima kako je koji prilazio kneževom stolu. Svaka gošća i svaki gost naklonili bi se domaćinima te uzimanjem komada kruha frankopanskoga prihvatili zaštitu moćnih knezova i time im odali dužno poštovanje. Središnji dio predstave time je započeo. S posljednjim zrakama sunca.
Nobiles de Croatia, družina naše drage kontese, plemenite dame Zvjezdane Klarić, idejne čarobnice i redateljice ove predstave, vratila nas je plesom i renesansnom glazbom u minula stoljeća, kada su se moć i ugled pokazivali prekrasnim konjima, uzgojenim u dalekim arapskim i napuljskim ergelama. Za takve su se konje davala bogatstva. Turski trgovci bili su vrlo vješti u postizanju dobrih cijena, a takve su trgovine učvršćivali i bračni savezi. No, Turci nisu dolazili samo trgovati. Pamtimo ih po brojnim razaranjima i stoljećima ratovanja u kojima su upravo Frankopani i Zrinski čvrsto stajali baš ovdje, u Ozlju, na predziđu kršćanskoga svijeta sve dok posljednja kap plemenite krivi nije istekla iz njihovih vena…
Hvala vam svima što ste dio sebe utkali u ovu prekrasnu priču i što ste baš te svibanjske večeri podršku ovom plemenitom događaju pokazali na najbolji način – kupnjom ulaznica i svojim dolaskom. Time ste zaslužili i našu trajnu zahvalnost, a nju ćete osjetiti u pozivu na sljedeću predstavu koju naša draga kontesa Zvjezdana već ima u svojoj beskrajnoj mašti.
Tomislav Beronić