Jurjevo, spomendan svetog Jurja, nekada jedan od najsvečanijih i najposebnijih pučko-vjerskih dana u godini obilježavamo 23. travnja. Ja ću u nastavku koristiti naš čakavski, odnosno čakavsko-kajkavski izraz – Jurjeva. Za početak čestitamo imendan svima koji nose imena Juraj, Jure, Jura, Jurica, Jurina, Đuro, Đurđica i sl. Ranokršćanski svetac Juraj je bio rimski časnik na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće, vjerojatno plemenitog perzijskog podrijetla, sposoban vojnik i zapovjednik kojem je i sam car Dioklecijan bio naročito naklonjen. Moguće je da je bio i pripadnik pretorijanaca – osobne careve straže. Međutim, bio je kršćanin, odbio je zatajiti i napustiti svoju vjeru te je stradao mučeničkom smrću, upravo po carevoj naredbi. Sveti Juraj je najpoznatiji kršćanski ratnik te se prikazuje ili kao rimski časnik ili kao srednjovjekovni vitez na konju. Posebno su ga častili i slavili srednjovjekovni križari. Među Hrvatima je izuzetno omiljen, a zanimljivo je i da se u Hrvatskoj Jurjeva dugo vremena slavila 24., a ne 23. travnja. U Karlovačkoj županiji mu je posvećeno više crkava, kapelica i pilara.
Zlatna legenda (Aurea legenda) je srednjovjekovna zbirka legendi o životopisima kršćanskih svetaca. Jedna od njih govori o Jurjevom boju protiv ljutog zmaja, a ide otprilike ovako: „Strašni je zmaj živio u jednom jezeru u Libiji te prijetio uništenjem gradu na njegovoj obali. Svako je malo nadlijetao grad, palio ga i uništavao, a građani su mu morali žrtvovati prvo životinje, ali kasnije čak i vlastitu djecu.
Na kraju je strašni zmaj oteo i kraljevu kćer jedinicu. Ta vijest je došla do svetog Jurja koji je bio hrabar junak i neustrašivi kršćanski vitez. Dojahao je na konju u grad na jezeru pomoći ljudima i osloboditi ih od napasti.
Prvo je zamolio zmaja da pusti kraljevnu na slobodu te prestane uništavati grad. Zmaj se na to samo grohotom nasmijao te počeo rigati vatru na Jurja. Njegovoj nadmenosti nije bilo kraja.
Sveti ga je Juraj na to ubio probivši ga kopljem i sasjekavši mačem, a svečev konj je zmaju kopitima zgazio glavu. Neke druge priče govore da je zmaja ukrotio i vezanog rupcem doveo u grad. Juraj je oslobodio kraljevnu te donio mir, blagostanje i preporod cijelome kraju. Iz zahvalnosti prema njemu, svi žitelji te zemlje su se obratili na kršćanstvo.“
Slika svetog Jurja konjanika koji kopljem probada zmaja je sveprisutna u kršćanskom svijetu. No – među Hrvatima, na bilizima tj. kamenim stećcima, nalazimo i prikaz svetog Jurja u boju protiv strašnog vuka. U hrvatskoj se i našoj zavičajnoj narodnoj tradiciji sveti Juraj nazivao Juraj Zeleni, imao je ulogu progonitelja zla i donositelja zelenila, zdravlja i plodnosti tla i životinja – baš kako je i vitez Juraj gradu na jezeru donio blagostanje ubivši zmaja – simbol zla. Na njegov je blagdan u hrvatskim selima sve protjecalo u znaku zelenila, prirode, bilja i cvijeća, svježine i pobjede Sunca i svjetla nad tminom i hladnoćom. Jurjeva je na neki način smatrana početkom gospodarske godine i radova na otvorenom. Zanimljivo je da ime Juraj, u svom grčkom obliku – dolazi od riječi „zemljoradnik“. Vidite kako sve ima određeni smisao i značenje.
Kao i za minuli Uskrs (Vazam) te buduće Ivanje (Jivanju), tako su se kod nas i za Jurjevu palile obredne vatre tj. krijesi – tzv. jurjevski krisi. Često se za kris koristila rožika (rožinje), tj. grane vinove loze ostale nakon rezidbe. Mladi bi ih preskakivali nadajući se time zadobiti zdravlje i vitalnost, a preko zgarišta bi se prevodila stoka. Pepeo bi se zatim nosio na njive, u vinograde i voćnjake.
Jedna od priča je govorila da se na Jurjevo svi vukovi okupljaju na jednom mjestu te čekaju svetog Jurja. On jašući dolazi te im raspodjeljuje lovišta za narednih godinu dana. Za taj se dan i otpuštaju, mijenjaju i unajmljuju sluge, pastiri i težaci. Zemlja čeka, Juraj dolazi, daje svoj blagoslov, sve se budi i svi radovi kreću punom žestinom.
Na Jurjevu se stoka svečano izvodila na pašu te se u tu čast kitila vijencima od zelenila koji imaju zaštitničku ulogu. Gospodarica hiže (gospodinja) bi stoku pri tome prekrižila i blagoslovila – opet za zaštitu od zla i bolesti. Od tog se dana smjelo i spavati na otvorenom, a posebna se vrijednost pridavala i cvijeću ubranom na Jurjevu. Jedan od običaja je bilo i jutarnje umivanje vodom u koju bi se stavilo malo nekog poznatog bilja, obavezno u samo svitanje, na prijelazu iz noći u dan. Svježa voda i sam čin kupanja su na Jurjevo također nosili važnu simboliku – kao i za Jivanju.
Vrhunac jurjevskih običaja, uz nezaobilazan krijes, bili su živopisni jurjevski ophodi – „ide se u jurje“, karakteristični upravo za središnju Hrvatsku i Pokupje kojem i mi pripadamo. Dan prije Jurjeva bi gospodar kuće donio dvije brezove grane i zataknuo ih uz vrata gdje bi ostajale do Jivanja. Kuće se tih dana kite prolistalim granama i cvijećem, npr. mirisnim jorgovanima.
Povorke mladića bi, uvečer uoči blagdana ili na sam blagdan, obilazile selom od kuće do kuće. Jedan od mladića bi glumio Zeleneg Jurja, noseći na sebi do koljena dugačak koš vješto spleten od svježeg prolistalog šiblja tj. pruća breze, vrbe i/ili graba, okićen cvijećem i zelenilom. Njegova bi uloga bila posebna te ne bi pjevao i svirao kao ostali, možda bi samo ponekad u određenim trenutcima zaplesao ili poskočio. Ponegdje bi, posebno u novije vrijeme, umjesto koša „jurji“ nosili brezovu granu okićenu vrpcama i trobojnicama. Drvo breze je za Jurjevu imalo posebnu simboliku. „Jurji“ bi nosili i pletenu košaru za poklone te rog načinjen od mlade, često kestenove kore. Njime bi bučno najavljivali svoj dolazak, no nikada ne bi ulazili u kuću već bi ostajali na dvorištu. Svirali bi i na glazbala tj. frule od kore lijeske i vrbe. Zatim bi pred ukućanima otpjevali posebnu jurjevsku pjesmu:
„Pisan Vazam prošal je,
zelen Juraj došal je!
Po tem ramnem polju,
na šarenem konju!
Donesal je, donesal
lakat dugu mladicu,
pedanj dugu travicu!
Mladica je osleku,
travica je voleku.
Dajte nam, dajte,
ne štentajte!
Ni nam lazno stati
pred Vašimi vrati!
Daleki su puti
opanki su vutli!
Šilo nam u Liki,
dreta u Metliki
Dok mi to sve saberemo,
nove čižme razderemo!
Ajde kuma u komaru,
noste jajca u košaru!“
Gospodarica obitelji bi im darivala sitne poklone, posebno jaja, možda kakvu jabuku ili čak i kobasicu, a u novije vrijeme i novac. Zašto prije svega jaja – simbolika je jasna, kao i kod pisanica za Vazam – jaja su simbol života. Na darivanje bi „jurji“ odgovarali zahvalnim stihovima poput:
„Fala, fala! Bog Vam plati
Pred nebeski vrati.
Sveti Juraj oružnik,
Svima nama zaštitnik!“
ili pak
„Fala, fala Bog Vam plati
i Marija Božja mati!
Mi od Vas, Bog pri Vas,
i Juraj zeleni!“
Ukoliko bi gospodarice bile škrte ili neugodne pri darivanju – dobile bi nekoliko „posebnih“ stihova, poput: „Pred kućom vam borovica, pomrlo vas polovica!“ ili pak: “Pred hižum vam tepka ruška, ubila vas Božja puška!” Ne može se reći da su naši stari imali dlake na jeziku!
Zauzvrat bi si gospodarica hiže s Jurinog koša otrgnula brezovu grančicu i zataknula ju za ganak, trijem, pod krov štale, u pčelinjak ili u vrt za zdravlje i plodnost blaga i zemlje. U nekim krajevima bi „jurji“ na kraju ophoda svoj koš ostavili pored kuće onoga tko im se posebno zamjerio – kao znak sramote. Postojale su određene razlike u običajima, ritualima, vjerovanjima i riječima jurjevske pjesme od kraja do kraja, od sela do sela – no smisao i glavna nit vodilja je bila ista – zazivanje blagoslova, zdravlja i vitalnosti na blago i zemlju koja u to vrijeme već vrije proljetnom snagom.
Ti su običaji stoljećima bili duboko ukorijenjeni u svijest naših predaka čiji je život bio neraskidivo isprepleten s godišnjim ciklusima i prirodnim uvjetima. Danas u pokušajima folkloraške rekonstrukcije tih ophoda često sudjeluju odrasli ljudi oba spola – no oni su u svom izvornom obliku, u našem kraju bili prvenstveno dužnost, zadatak i posao dječaka i mladića, baš kao što su i jivanjske krisnice za Jivanju (Ivanje) bile ophodi mladih djevojaka. Mladi naraštaji su se svojim ulogama veselili te ih shvaćali vrlo ozbiljno, a zatim ih u starijoj dobi prenosili na svoje potomke – i tako s koljena na koljeno. Za njih je to bio sastavan, obavezan i potreban dio društvenog života zajednice, protkan dubokom simbolikom i značenjem, a koji je njihovim obiteljima i imanjima donosio toliko potreban blagoslov. Zdravlje, snaga i plodnost ljudi, životinja i zemlje su značili život i opstanak sela i zajednice. Naravno – mladima je to bila i prilika za oslastiti brk, družiti se i zabaviti, a možda i zaraditi koji krajcar ili forintu – ili koja je već valuta u kojem trenutku bila u optjecaju.
Naravno da u svemu tome vidimo i poneki odjek određenih pretkršćanskih vjerovanja – no to nije ništa neobično. Vjerski život i pučke pobožnosti praktički svakog većinski kršćanskog naroda na kugli zemaljskoj predstavljaju mrežu čvrsto istkanu od gusto isprepletenih niti raznih starijih tradicija i kršćanske objave. Narod bi pak Božju riječ tumačio, samom sebi prevodio i predstavljao na sebi razumljiv i svojstven jezik prepun rituala, običaja i simbolike. I tako u krug. Upravo u tome, između ostalog, i leži snaga i ljepota našeg narodnog kulturno-vjerskog izričaja.
U našem su kraju jurjevski ophodi iščezli, kao i većina sličnih tradicija, negdje početkom druge polovice 20. stoljeća. Prema nekim su svjedočanstvima posljednji pravi „jurji“ sela obilazili 1960-ih godina – u nekima su duže opstali, a u nekima kraće. Ponegdje ih se, npr. na Grdunu uz Dobru, moglo susresti još i kasnih 1970-ih ili ranih 1980-ih – no to su već bili samo “ostatci ostataka”, zadnji trzaji nekadašnjeg svijeta. Posljednji mladi naraštaji koji su išli u „jurje“ su odselili u gradove ili otišli u inozemstvo, zaposlili se u tvornicama i pogonima, a poljoprivreda se počela sve više napuštati kao osnovna djelatnost. Nestalo je velikih skupina mladih ljudi usko vezanih uz zemlju na kojoj su i od koje živjeli, polako je nestao osjećaj unutarseoske povezanosti i kohezije, promijenio se način života i pogled na svijet te se na takve običaje u novom industrijaliziranom društvu kroz vrlo kratko vrijeme počelo gledati kao na nešto što pripada samo u zapise prašnjavih knjiga o nekakvoj dalekoj egzotičnoj prošlosti, a ne suvremenom duhu vremena.
Danas u zapadnom svijetu svjedočimo obnovi raznovrsnih starih tradicija, velikim dijelom u turističke svrhe, ali i sa sve većom željom najmlađih naraštaja da očuvaju svoj zavičajni identitet te se povežu s baštinom i pričama predaka. Možda se u tome krije i prilika za ponovno paljenje jurjevskih krijesova i pjevanje jurjevskih pjesama – u nekom novom obliku, u novom skladnom amalgamu pradavne tradicije te suvremenog ruha i životnih prilika 21. stoljeća. Ekologija i povratak prirodi su danas u trendu – pa ima li većeg zaštitnika prirode i takvih nastojanja od Jurja Zelenega?
Izvori:
- Župa Novigrad na Dobri: monografija Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Novigrad na Dobri, 2013.
- Prilišće: Kupa, ljudi i tri sela, Prilišće, 1994.
- Perušić, Marinko. Etnolingvistička građa iz brajskog kraja u Općini Duga Resa, Karlovac, 1989.
- Dragić, Marko. Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Split, 2013.
Danijel Mataković
Stavovi izneseni u članku su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stavove ili mišljenja redakcije portala ili neke treće spomenute strane.